Home Kultura Kad živi šute, a mrtvi ne mogu govoriti

Kad živi šute, a mrtvi ne mogu govoriti

169
0
Ovo je spomenik palim borcima u Prvom svjetskom ratu iz Vrbanja na otoku Hvaru. Ukupno je 37 mojih mještana poginulo, među kojima su tri Bratanića, od kojih je jedan, onaj Ivan, bio iz naše obitelji.
U čemu je razlika između žrtava ovog spomenika i onog palim borcima iz Drugoga svjetskog rata na kojem je 48 imena mojih Vrbanjana? Ili, u čemu su oni isti?
Isti su u ovome:
Na oba spomenika poginuli su pod tuđom zastavom.
Na oba spomenika poginuli su za države koje su vladale drugim narodima, pa tako i njihovim, hrvatskim narodom, kojem su svi pripadali.
Na oba spomenika su ljudi iz istog mjesta, iz Vrbanja…
Različiti su po ovome:
Na ovom je spomeniku križ, a na onom drugom je crvena zvijezda petokraka.
Na ovom spomeniku su oni poginuli za održavanje austijske države, a na onom drugom su oni koji su poginuli za obnavljanje jugoslavenske države.
Na onom spomeniku iz Drugoga svjetskog rata su antifašisti, a na ovom spomeniku nisu antifašisti, jer tada fašizam kao pojam nije ni postojao, ali poginuli su među ostalim boreći se protiv nalogodavaca Gavrila Principa, velikosrpsko jugoslavenske fašističke i hegemone politike, koja je već tada pripremala teren za svoju Jugoslaviju…
Treba primjetiti kako neki političari u Hrvatskoj ulažu silan trud u uvjeravanje naroda kako oni brinu o žrtvi naših predaka.
Zato obilaze Sutjesku i druga jugoslavenska ratišta, te spomenike palim borcima iz Drugoga svjetskog rata. Klanjaju se žrtvama. Odaju im počast. Polažu vijence. Jer njima je kao stalo do naših pokojnih.
Ali ove žrtve na ovom spomeniku ne spominju nikad.
Niti ih obilaze. Niti obilaze ratišta na kojima su ovi jadni ljudi ostavili svoje kosti.
Zašto? Možda zato jer nisu ginuli za Jugoslaviju.
Mi obični ljudi, svake godine, u tjednu Mrtvog dana, molimo za poginule u svim ratovima: i u Prvom i u Drugom i u Domovinskom.
Jer sve su to nažalost naši mrtvi.
Oni koji obilaze isključivo spomenike palim borcima iz Drugoga svjetskog rata, ne mole se za nikoga, jer moliti ne znaju, jer ne vjeruju u Boga.
Oni vjeruju Titu, partiji i Jugoslaviji, čiji slavni dolazak isčekuju.
Previous articleIvka Ilić Kovačević……OD ROÐENJA RASTAVLJENI….
Next articleDr. Mulija Džudža je vještačila vidioce iz Međugorja: Postupila sam po savjesti