Home Scena KADA…

KADA…

595
0
SHARE
KADA…
Kada me pogledaš,
u mome oku iskrice zaplešu.
To zvezde šapuću!
Kada me dotakneš,
To vetar na mome telu piše,
pesmu ljubavnu!
Kada mi šapuceš,
ni ova kiša jesenja,
ne može da spere reči izgovorene!
One što u srcu ostaju večno!
Lepe…
Koje ni poplava životna ne odnese!
Kada me poljubiš,
niko srećniji od mene!
Kada…
U tišini izgubljena.
U horizont zagledana.
U ruci joj slika izbledela,
izgužvana.
Jedna žena je tiho uzdahnula!
U grlu joj reč zastala!
Kada?

              Ljiljana Klaric Salov

Između poezije i
inspiracije
Panta rei, rukopis nove
(druge) zbirke poezije
Sanijele Matković
donosi nam zreo plod stihozbirnog
uobličenja onoga što se
želi ukoričiti kao knjiga s konceptom,
odnosno pokušajem da se
neuobičajenim kazalom pokaže da
je koncept sublimiran u poeziji a
ne u poglavljima. Naime, u kazalu
možete pronaći pjesme (naslove)
upisane abecednim redom.
U 77 pjesama pronaći će te haiku
i solidan dio kratkih pjesama od
5-6 stihova pa sve do pjesama iz
više dijelova (Izbor) ili pak pjesama
koje imaju svoju unutarnju dramatizaciju
(Kažeš…)
Njezina poezija tematski je u
međusvijetu između jave i sna,
između tlapnji i ispraznosti, ona
se bavi uprisutnjenjem prolaznosti
u svopćem kretanju i traganju za
ljubavlju, njezinom oslobođenju
od pohote … No, ona se bavi i
samom poezijom, nerijetko u
njezinim pjesmama nailazimo na
metatekstualna propitivanja, tako
da, zapravo, Sanijela živi između
poezije i inspiracije (stvarnosti),
bježeći svaki put pjesmi kad god
se ili emocionalno ili intelektualno
zbuni, kao načinu samoispovijedanja
i propitivanja začudnosti
rogobatne svakodnevnosti.
Pjesme imaju izgrađen jedan mini
unutarnji ritam, stišanu melodiju
iza koje se nazire snažan i stabilan
duh, osoba koja je u samoj svojoj
biti pjesnikinja, koja nas je poslije
prve, vrlo zrele knjige poezije,
(što se rijetko pojavljuje) nanovo
iznenađuje vještim kormilarenjem
u susret nekim novim bajkama.
Toplo preporučujem ovu knjigu za
tiskanje.
Vitez, 15. 7. 2013.
Anto Zirdum