PONOSNA SAM HERCEGOVKA
Kućo moja vrijednija od zlata,
sad su tebi zaključana vrata,
zaspali su i otac i mati,
neće više tvoja vrata otvarati.
U tuđini gledam stalno sliku tvoju,
svakog dana pustim, bolnu suzu svoju,
boli mene jako, teška stvarnost ova,
osta pusta kuća, mojih pradjedova.
Vinograd je zarasto u travu,
al se ne da nikako, dati zaboravu,
na trsu se svaki grozd još zlati,
s tugom čeka, tko će ga ubrati.
Svaki ovaj kamen, moj je sveti znamen
i ovo je pravi Božji dar za mene,
ponosna sam što sam prava Hercegovka,
što Hercegova krv, teče mi kroz vene.
U tuđini tako bolujem i patim,
pa odlučih konačno, da se kući vratim,
da ponovo oživim svu ovu ljepotu,
da ozdravim i uživam u svome životu.
Nek ostane tuđina, gdje treba da bude,,
ja se vraćam rodnoj grudi, među svoje ljude,
srce mi je ostalo u mom rodnom kraju,
tamo gdje se ljudi druže, gdje se svi poznaju.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
26. O4. 2O19.
![Fotografija Katarine Zovko Ištuk.](https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-0/s552x414/58608420_2089293154520813_2322622630395379712_n.jpg?_nc_cat=102&_nc_ht=scontent-vie1-1.xx&oh=f44c7ba07c8a08da36b279cf0e6e9040&oe=5D2B3034)