Još od rata među Hrvatima Središnje Bosne vlada osjećaj ostavljenosti a ponekad i izgubljenosti. Barem u političkom smislu.
Već na početku sukoba s Armijom bilo je jasno da nitko ne namjerava ozbiljno pomoći i da su Hrvati središnje Bosne u osnovi prepušteni sami sebi.
Taj osjećaj je direktan uzrok loše pripremljene obrane Bugojna, Kaknja, Konjica, Fojnice… i na koncu njihovog pada.
Ni poslije rata osjećaj ostavljenosti nije nestao. Iako nitko nije obavezan skrbiti za njih i iako je to prvenstveno obaveza njih samih, Hrvati Središnje Bosne vrlo brzo su prihvatili ulogu žrtve pokušavajući parirati daleko iskusnijim Bošnjacima.
Propašću hrvatske samouprave za Hrvate Središnje Bosne položaj se samo pogoršao.
Danas bi ovo sve bilo u sferi irelevantne povijesne crtice da je Dragan Čović unutar HDZ BiH dozvolio razvoj snažne političke figure u Središnjoj Bosni.
Međutim takvog, posebno nakon odlaska Nike Lozančića, nema.
Nestankom nekoliko političkih opcija koje su se fokusirale na Središnju Bosnu, Hrvati Središnje Bosne okrenuli su se dominantno HDZ-u.
HDZ-u je posebno na ruku išla činjenica da Hrvatima za ulazak u vlast treba trećina zastupnika u kantonalnoj skupštini. Što znači da je svaki oblik demokratizacije Hrvata izuzetno osjetljiv.
U takvim uvjetima se već dvadeset godina odvija politički život Hrvata Središnje Bosne. S jedne strane opozicija nema nikakvog prostora za djelovanje a HDZ BiH ovu komformu poziciju koristi za monopolizaciju ne samo vlasti nego i ukupnog života.
Međutim višak moći i sredstava stvara brojne interesne skupine unutar stranke zbog čega HDZ ne može iznjedriti autentičnog lidera koji bi predstavljao stranku i narod Središnje Bosne.
Lokalne zajednice imaju svoje prepoznatljive lidere, ali kao i u ratu, uglavnom paze da ne pređu općinske granice.
Rezultat je pojačan osjećaj izgubljenosti kod naroda, posebno kada Hrvatima treba snažna figura da ih zastupa unutar samog hrvatskog korpusa.
Neki dan je bio skup koalicije hrvatske Petorke u Travniku.
Izuzev uvijek upečatljivog govora Ilije Cvitanovića i vojnički preciznog govora Zdenka Lučića, važan je govor održao i Anto Bilić iz HDZ1990.
Bilić je opozicionar s najdužim stažom u Središnjoj Bosni.
Opozicija se, kako on kaže, bori za atome utjecaja. Bori se za mrvice pažnje iz Zagreba i doslovno za cente sredstava koje Zvonko Milas obilno dijeli projektima HDZ-a.
Nedostatak snažnog lidera za Hrvate Središnje Bosne ne znači da su samo na margini odlučivanja unutar hrvatskog naroda, nego ih čini posebno osjetljivim na sarajevsku agendu da su Hrvati agresori na svoju zemlju.
Jer Hercegovce baš briga što će im reći u Sarajevu. Ali Hrvat Travnika dok kupuje namirnice u Bestu mora biti spreman na prijeki pogled prodavačice rođene 2005. godine kojoj si izvršio opsadu, agresiju i genocid istovremeno.
Spomenuti Bilić, u takvom okruženju, 25 godina gradi zgradu i instituciju Kazališta u Travniku. U Mostaru naravno boli nekog briga za to, ali kako Bilić kaže, i u Zagrebu su spremniji dati stotine tisuća eura HDZ Udrugama za promociju i adaptaciju ničega nego Bilićevog nečega.
Može li se onda očekivati nešto drugačiji izborni ishod?
Vrlo teško.
Vladajući HDZ i SDA imaju godišnje preko 11 milijuna (to je 11.000.000,00) KM samo za potrebe “branitelja”.
Što će braniteljima toliki novac, možda se pitate.
To je novac kojim se kroz lažne braniteljske udruge doslovce kupuju izbori. Projekti su tu.
Inspekcije ne postoje. Sredstva se “utroše” i svi sretni.
Pojavom lidera ovaj sistem zarobljavanja jedne zajednice dobio bi ime i prezime odgovorne osobe. Ovako, svi su krivi – nitko nije kriv.
Tvrtko Milovic
