Imala je sedamnaest godina kada su kradljivci stoke ustrijelili njezina brata u prašini obiteljskog ranča.
Ono što je učinila nakon toga – s puškom Winchester i četiri dana nemilosrdnog traganja – zauvijek je urezalo njezino ime u pustinju Arizone.
Teritorij Arizone, 1883.
Catherine “Cat” Dawson odrasla je na konju, s puškom u koricama sedla, pod nebom tako prostranim da te učilo koliko jedan život može biti malen. Ranč Dawsonovih bio je udaljen šezdeset kilometara od najbližeg grada. Tamo vani probleme su rješavali oni koji su se s njima suočavali – ili problemi jednostavno nisu bili riješeni. Dawsonovi su preživjeli petnaest teških godina.
Sve do one noći kada je šest naoružanih muškaraca upalo na posjed, zahtijevajući stoku za koju nisu radili.
James, Catin brat, imao je dvadeset i dvije godine. Bio je snažan, miran i dovoljno naivan da vjeruje kako riječi mogu zaustaviti naoružane ljude. Stajao je u toru s rukama u zraku, govoreći, pregovarajući, pokušavajući dobiti na vremenu – jer je vjerovao da se iz razgovora može roditi mir. Vođa, s ožiljkom preko lijeve obrve, slušao ga je bez izraza lica. Zatim mu je pucao u prsa.
Cat je sve vidjela s tavana štale gdje je slagala sijeno. Vidjela je brata kako se ruši. Vidjela je muškarce kako odvode dvjesto grla stoke, smijući se. Vidjela je oca kako kleči u prašini, grli sina i ispušta krikove kakve otac nikada ne bi trebao ispustiti.
Teritorijalni maršal bio je udaljen tri dana jahanja – a čak i da je stigao ranije, bilo bi uzalud. Do tada bi kradljivci nestali: Meksiko, pustinja, bilo koje nedostižno mjesto. Tamo vani, zakon je bio samo ideja. Pravdu si morao stvoriti sam.
Prije zore, Cat je osedlala svog Appaloosu. Pripremila je sušeno meso i krekere, napunila dvije čuturice i uzela očev Winchester. Pucala je od osme godine: u kojote, čegrtuše i mete. Preciznost nije bila hobi, bila je uvjet preživljavanja. Na sto koraka pogađala je igraću kartu.
Otac ju je zatekao kad je već bila u sedlu. Pogledao je u pušku, u pokrivač i u odlučno lice svoje kćeri. Htio je nešto reći. Zatim je stao. Nešto u Catinim očima natjeralo ga je da se povuče.
— Četiri dana — rekao je. — Ako za četiri dana ne budeš kod kuće, dolazim po tebe.
Cat je jednom kimnula i odjahala u mrak.
Traganje u pustinji je umjetnost strpljenja: razgrnuti pijesak, polomljeno grmlje, način na koji se prašina taloži nakon prolaska konja. Cat je učila od Apaša trgovaca koji su povremeno prolazili rančem. Pratila je trag prema jugoistoku – brzo, ali oprezno.
Prvi dan bio je dan odlučnosti.
Drugi dan, dan žeđi i sumnje.
Treći dan donio je žalost – plakala je dok je jahala, neprestano brišući suze. Stati je značilo razmišljati. A razmišljati je značilo slomiti se.
Četvrtog jutra pronašla je logor u kanjonu: kamene stijene s tri strane, samo jedan izlaz. Dobra obrana – da su znali da netko dolazi po njih. Nisu znali…
Drugi dio priče je u komentarima. 👇
