Home Kultura Mara iz Mostara

Mara iz Mostara

455
0
SHARE

Iz kršne Hercegovine, gdje je za vrijeme komunističke Jugoslavije nezaposlenost bila posebno visoka, crnokosa djevojka Mara morala je, kao i mnogi Hrvati, napustiti svoju rodnu grudu i potražiti kruh u razvijenim industrijskim zemljama Zapadne Europe.

Slikovni rezultat za odlazak djevojke u njemačku

Put ju je naveo najprije u katoličku Bavarsku, gdje je započela svoju „izbjegličku karijeru” u tvornici donjeg rublja. Brat Pero joj je radio u Mainzu, gradu na Rheini, te je ona, budući da je okusila samački težak život i naporan rad u tvornici, krenula za bratom u Mainz.Slikovni rezultat za odlazak djevojke u njemačku

Mara je bila mlada, ljepuškasta djevojka, željna provoda i zabave i hrvatskog društva. No, nije joj se svidio niti jedan naš mladić, jer je tražila nešto profinjeno, dok su se naši mladići često opijali, kako bi alkoholom oprali svu gorčinu pečalbarskog života. Na jednoj plesnoj zabavi upoznala je jednog plavokosog mladića Migela, čiji je otac bio porijeklom Talijan, a majka Njemica. Znao je lijepo svirati na gitari i to se vjerojatno Mari svidjelo, te su se počeli zabavljati. Saznala je od Migela da je imao teško djetinjstvo. Kao i mnogi miješani brakovi i njegov roditeljski dom bio je kratkog vijeka. Kad je imao samo 4 godine, roditelji su se rastavili, a mali Migel odrastao je kog oca Talijana. Jedno vrijeme bio je u Italiji kod rođaka, pa opet došao u Njemačku. Otac ga je zlostavljao i ponižavao, maćeha ga nije akceptirala. Jedina utjeha bila mu je gitara koju je naučio svirati.

Migel, iako katolik, nije prakticirao svoju vjeru, jer ga nitko nije pravilno naučio pravom vjerovanju u Gospodina; otac mu nije bio oslonac, maćeha ga je također zlostavljala, tako da se njegova agresija akumulirala i skupljala godinama u njegovoj duši. Ljepuškasta Mara s rasnim izgledom južnjačkog tipa žene, vrlo ga je privlačila, ali on nije bio za ozbiljnu vezu jer je u duši bio još uvijek dijete, koje nije imalo sretno djetinjstvo. Sudbina je pak htjela drugačije. Mara je zatrudnjela i prenijela Migelu tu vijest. On se nije mogao pomiriti s činjenicom da će postati otac. U to vrijeme u Mainz je stigao naš prvi svećenik, franjevac Stjepan , te se Mara odlučila ići kod njega na savjetovanje. Zakazali su termin i Mara i Migel došli kod fra Stjepana. On im je objasnio sv. Sakrament ženidbe. Migel na sve to ležerno odgovori:Slikovni rezultat za odlazak djevojke u njemačku

„To je sve za mene samo ceremonija i ja pri tome neću ništa osjećati, ali sam spreman to učiniti za Marinu želju”.

Pater Stjepan je shvatio da Migel ne drži do toga sakramenta, koji sadrži predanje puno ljubavi drugom bračnom drugu i namjeru da mu pomogne usmjeriti svoj život prema središtu vjere, Isusu Kristu, koji je izvor božje ljubavi. Iz te ljubavi se vjernik cijelog života hrani i dariva ju drugom.

Fra Stjepan im je tada objasnio da se ovaj sakrament crkvenog vjenčanja treba voljeti i željeti, a ne samo učiniti „pro forme radi”, te da ih on ne može crkveno vjenčati. Savjetovao je Maru da se makar sudbeno vjenča, kako bi ona i dijete imali sva građanska prava ovdje u Njemačkoj. Crkveno vjenčanje je izostalo, a time i božji blagoslov kojega ovaj par nije zazvao.

Sve dok dijete nije došlo na svijet, Marin brak je izgledao u redu. No, kad je mali Michael došao na svijet, Migel se osjećao suvišnim, neljubljenim dovoljno, jer se majčina ljubav okrenula prema djetetu. Kako je dijete raslo, rasle su i trzavice i problemi u Marinom braku, jer je Migelova agresija postala sve očitljivija. Njemu je bilo sve teško i htio se osloboditi odgovornosti i tereta kojega mu je donio ovaj brak. Nekoliko puta je udario Maru, činilo se zbog nekih sitnica ili čista mira. Nije imao na to pravo, ali je Mara sve hrabro podnosila. Jednoga dana se ipak ohrabrila i rekla Migelu:Slikovni rezultat za odlazak djevojke u njemačku

„Nema nikakvog smisla da zbog naše nesloge trpe tri osobe i upropaštavaju si život – naš sin, ti i ja. Mi se moramo odvojiti, rastaviti.”
Uvidjevši da to Mara ozbiljno govori, Migel je pomalo tužno i zabrinuto odgovorio pitanjem:

„Ali kako ću ja moći sam živjeti?”
Mislio je i ovoga puta samo na sebe. Mara mu je obećala pomoći kad god ju bude trebao.Tim je i ovaj miješani brak bio osuđen na propast, te su Mara i Mighel završili kod suda za rastavu. Mara nije ništa tražila osim pripomoć za dijete. Migel se potom odselio u obližnji dio grada Finthen, a Mara ostala sa sinom Michaelom u Bretzenheimu.

Veza između njih nije nikad posve prestajala jer su se zajednički brinuli o sinu Michaelu. Migel je jedno vrijeme bio bez posla, a onda se uspio zaposliti u jednoj tisari gdje je radio nekoliko godina. Kad je navršio 52. godinu života, znao je da mu firma ne stoji dobro, te je pismenim putem dobio otkaz.

Za njega se srušio svijet.
Više nije vidio razloga za život, jer nije osjećao ljubav svojih bližnjih niti ljudsku pomoć u ovoj teškoj situaciji. Osjećao je samo gorčinu, samoću, hladnoću i očaj u svom srcu, bez vjere i nade u Boga. Njegova duša bila je prazna i ranjena. Više nije imao snage za život.

Učinio je samoubistvo, objesivši se.
U svom oproštajnom pismu, proklinjao je sve koji su mu dali otkaz, a Maru zamolio da njegovo tijelo preveze u Italiju. Iz toga pisma se osjećalo kako njegova gladna duša vapi za spasenjem, vapi za Spasiteljem. Samo jedna osoba pod nebom, samo jedno ime nad svakim imenom, može spasiti grješnog čovjeka. Sada na kraju svojega života, Migel se sjetio da je to Isus Krist, Spasitelj svijeta. Stoga je na kraju svojega oproštajnog pisma napisao, gotovo priznajući da mu je žao što je cijeli život protratio bez svojega Spasitelja, ove riječi: Isus, Isus, Isus… bpz.ba Mladen LJubić-Vajta