Ovo što ću reći se može shvatiti svakako…Ali, meni je cijela situacija nadrealna. Dok se raspadaju zdravstvo, školstvo i skoro sve- internet gori u raspravama o nekom tamo, do jučer anonimnom dečku i njegovim nastupima. O Eurosongu, Bangarangi i inim bitnim stvarima.
A evo, paradoksalno ću se i sama priključiti onome što kritiziram. Moj otac nije bio mučen u SPENS-u, ali nečiji jeste. Ne znam što je s roditeljima tog malog. Ako on ne zna, oni su ga mogli naučiti ponešto o pijetetu prema ljudskim patnjama.
Svaka čast i Laudatu i Kseniji Abramović, ali sve to skupa nije moj đir. S Jakovom ili bez. Mega-koncert mene podsjeća na mega-crkve po Americi. Reflektori, buka, ” slavljenje “. Ne kažem da ne može imati plodova, ali ja – ne volem. Ne volim ni čitavu showbizz-aciju vjere. Previše je svega. Ali- tko voli..
Jedino dobro da se od nastupa grupe Lelek malo kroz strane medije provuklo priče o osmanlijskim zlodjelima. I nažalost, tu će i ostati.
