Home BIH Marina Vukoja “Pravljenje domaćeg sapuna u selu Koritima. “

Marina Vukoja “Pravljenje domaćeg sapuna u selu Koritima. “

673
0
SHARE
U zadnje vrijeme po medijima čujemo od strane naših političara kako šalju jedni drugima „telegram poruke“ o sapunu i sapunjanju. Neki se trebaju sapunjati, neki začešljati, neki umiti … a ključna riječ je sapun. Ova politička prepucavanja potaknula su me da pišem o procesu pravljenja sapuna na seoski koritski način. Pravljenje sapuna u selu već dugo postoji i prenosi se s koljena na koljeno, na buduće generacije. Na mene su prenijele moja prabaka, baka i majka, a vjerujem kako ja neću imati na koga prenijeti, nije zato što nemam djece pa nema tko naslijediti ovu recepturu, već što nažalost ovakva izrada više nikoga ne zanima! Ne zanimljiva tema! Zato nam nematerijalna baština izumire! Poslije klanja-kolinja kako u moderno doba zovemo, neizostavno je bilo napraviti domaći sapun. Skupila bi se masna tkiva što od govečeta ili od svinje. Zapalila bi se vatra između dva kamena vani, stavio veći kotao i sva masnoća bi se zakuhala s vodom. U sve to bi se pažljivo dodala „živa soda“. Uzelo bi se veliko drvo i neprestano miješalo da ne bi zagorjelo. U isti bi stare majke dodavale jednu kutiju „plavog radiona“- deterdžent za pranje rublja težine oko 600 gr., zbog mirisa. Sa živom sodom ili natrijem hidroksidom treba biti pažljiv jer je sredstvo koje nije baš bezopasno. Proces izrade od dodavanja sode traje oko pola sata uz stalno miješanje može i više ovisno od vatre. A znali bismo da je gotov kada bismo stavili nož u još vreli sapun izvadili van, a masa po istom bi se odmah stvrdnula. U međuvremenu bismo pripremili jedan rupičasti sanduk ili gajbu, koje bi obložili mokrom krpom. U isti bismo izlili skuhani vreli sapun i ostavili da se cijedi. Kad se ocijedio, a još je topao, uzeli bismo veliki nož i narezali na željene komade. Topao sapun treba biti zbog lakšeg i ljepšeg rezanja. Tako izrezan sapun ostavili bismo da se do kraja ohladi, složili u papirni paket i uskladištili u neku prostoriju. Baka mi je pričala kako je u „svoje“ vrijeme pravila i mirisne sapune za umivanje lica. Proces je bio sličan. U neku veću šerpu stavila bi svinjsku mast da se otopi i dodala vode. Kada bi se to zakuhalo dodala bi sodu-natrij hidroksid naribala bi koricu naranče i kuhala uz neprestano miješanje. Postupak isti u manje šuplje kalupe bi se stavila mokra krpa i usuo sapun. Kako kaže taj sapun od naranče nije se mogao uvijek praviti. Onako naivno sam se upitala zašto? Sine moj put nije bio čemu, slabo su auta prolazila, faktički nije ih ni bilo, jedino se prometovalo s rudačama. Od davnina se vadila i kopala ruda po našim planinama, na našem području. Naše planine istraživala je i Njemačka Treći Reich. U put kao i sada minorno se ulagalo, puno se uzimalo! Da su nadležni po metar svake godine asfaltirali do sada bi dva puta sve bilo asfaltirao. Nismo bili moćni kao ni sad promijeniti situaciju i tražiti svoja prava. Da se put održavao ne bi se ovoliki odljev ljudi desio. Tako da nije bilo naranči baš iz tih razloga, samo kada bi ti netko poklonio istu, ili ako bi išla negdje u pravcu Mostara ili u neko veće mjesto pa kupila. Ali od velika posla i obveza slabo se moglo hodati. Kako kaže: „Nerijetko smo u izradu sapuna za umivanje dodavali med, koji je i zdrav za tijelo, a bilo ga je dosta, jer smo skoro svi u selu imali svoj domaći“. Upitala sam ju koliki je omjer bio. Rekla mi je: Ako stavimo masnoće recimo 1 kg, obično je vode pola od toga i 10 jušnih žlica kaustične-žive sode-natrijum-hidroksida. Kako navodi taj sapun je bio najbolji sapun. Nije isušivao kožu, niti se ista perutala. A mirisao je na prirodu. A ovaj sapun za pranje garderobe koristio se najviše. Pralo se sve i sve je bilo bijelo. Niti jedna fleka nije ostajala na rublju. Nije bilo strojeva za pranje rublja. Rublje se otkuhavalo u kazanima-velikim loncima. Isto bismo prvo nasapunjali zatim jedan dio sapuna i naribali i iskuhavali miješajući na vatri. Nekad bismo dodavali i lukšiju. (Lukšija se pravila od luga, a služila je kao baza ponekad za sapun i za pranje kose.) Kada bi se rublje iskuhalo, izvadili bismo isto, a vodu nismo prosipali. S tom vodom bismo ribali, avlije podove …. Sve se bijelilo. Pralo se i na rijeci Ričini. Naravno kada je tekla, jer je to rijeka ponornica koja ima i druga imena, a najpoznatija je pod imenom Ugrovača. Sada, korito rijeke kroz selo jako je zarasla. Kad nabuja poplavi oranice i stvara eroziju tla… Često se dovedem u razmišljanja o težini života ruralnih žena. Nekada kada dođem do bakine kuće i vidim sve ove stare stvari razmišljam i po sat vremena. Prisjetim se njenih priča i starih receptura. Bile su žive enciklopedije. Sve su znale. Snalažljive na svim životnim putovima. Uvijek vesele, nasmijane, drage, gostoprimljive, vodile vječitu borbu s oskudicom, nisu imale neka ni prava, a o primanjima i novcu  ne treba ni komentirati. Odgajale su djecu, brinule se o domaćinstvu … Primjer su svima nama i ženama i muškarcima. Sada sve imamo za kupiti, sve nam je dostupno, ali nemamo onog iskrenog osmjeha. Nemamo zadovoljstva, niti iskrene ljubavi. Stalno se tražimo! Sve se nekako izmijenilo. Svijet se nekako pretvorio u neku glumačku populaciju. Čini mi se kako mi ljudi što više imamo više smo neispunjeni, prazni. Ne uživamo u životu, niti iskorištavamo blagodati prirode. Što je problem? Ni sama ne znam, ali fali taj pozitivan duh.  Neprocjenjivo je ponovo u selo „zaviriti“ i vidjeti ispred Slavkove kuće kako se iz kotlića  puši, kuha i miriše pravi domaći sapun za pranje rublja. Ipak ova baština će ostati na nama mlađima bar još dvadesetak godina, a za poslije možda će budući naraštaji čitati ovakve priče …