Neki dan na više portala udarna vijest bijahu kako je koala ugrožena životinjska vrsta u Australiji. Nešto se bacih u razmišljanje ima li itko da zaštiti nas ljude u BiH jer smo i mi ugroženi kao ljudi! Sela su sve praznija, a i gradovi. Mladosti sve manje i manje. Pohara nas bijela kuga, pa sve trpi od obrazovanja do porezne uprave. Par karika u lancu je ispalo, da je jedna možda bi se moglo nešto i poduzeti! Sjećam se kad sam išla u školu razred je brojio po 40 učenika, tako nas bilo po par odjeljenja jedne generacije. Danas razred broji po 10 ili 11 učenika i da „naguramo“ i tih 11 dobro je. Sveučilišta nude jako puno mogućnosti u akademskom obrazovanju samo da privuče veći broj studenata, pa razmjene istih, pa studiranje po Bolonjskom procesu … da ne nabrajam! Ali mladosti nema!
Sjetih se svoje pokojne bake Ive, kao da ju sad vidim na „otomanu“ kako sjedi ispod prozora, a ja na stolici. Sjedile bi i pričale o svemu! Baka veli: „Sine moj kad ovu kutiju upalim dođe mi da uzmem ciplju i da je razbijem. Nudera bona gledan neki dan žensko i žensko se drže za ruke i kaže vole se! Moreš mislit! U naše ti vrime toga nije bilo. Kako oni mogu rađat dicu. Bože oslobodi od đavla! Nalet i bio! Bona neke tri sestre se udale kažu neće rađat dicu nabavila svaka po ćuketinu i vodaju ga. Jedna kaže voli ga i čini je sritnon. Ma nuder nesrtna ona! Bože oslobodi. Ma i ja imam kera tuten isprid kuće. Navčer ga pustin digod, dadnen mu ist u šerpu i nek čuva kuću. U naše vrime ti je bilo vako. Boga se molilo tri put na dan. Zvono je tri puta zvonilo. Pozdravljala se Gospa. Nediljno se išlo kmisi. Radilo se oko ajvana. Žene su držale kuću, a muževi su radili težački posa. Ja sam rodila devetero dice, a šestero i je žive. Moja svekrva devetero. Iz ovako malog sela jedne generacije bilo po 30.-ero dice. Nu šta sad, nek šalju ćuketine u školu misto dice. Ama brte odstupi đavle od kršćanske duše i kuće“!
Smiješna mi baka bi načinom govora da sam se grohotno počela smijati. Ali kad razmislim baka je u pravu. Ne osuđujem te moderne zajednice da se razumijemo, ali naglašavam kako je starinski pošteni čovjek najmalobrojniji i nezaštićena vrsta. Trebali bi se malo oko te ljudske vrste pozabaviti kako bi ju povećali! Koga će učitelj učiti ako se ne rađaju djeca? Tko će nam obrađivati polja, sijati pšenicu, voziti kombaje, ako nema ljudi? Od koga će država porez ubirati, ako nema tvrtki? Kako će umirovljenici mirovinu mjesečno dobivati …. I tako u nedogled. U lancu je prekinuto par karika, a ne jedna!
Ivinim pričama nije bilo kraja. Nekako kako postajem starija vidim težinu njenih riječi! „E moj sine rodila sam šestero dice. Odrasli su obuli opanke i lagano priko brda jer put ne bijahu prohodan kao ni danas. Odlaskom mog starijeg sina u bili svit slabo podneso, pojavila mi se jaka ritmija. Da su tada malo vlasti uložili u put danas bi sigurno bilo drugačije. I danas bi školu u Zaušlju pohađala dica. Zanemario se ovaj kraj i umrtvilo nas sve.
Eno vidiš ćuki kupilo ogrlicu neznan ni ja koliko iljada maraka. Mater smistilo u dom nema ništa osim ona četeri zida. Ne znan šta insana u životu svašta more snać! Ama jadan ti je i kukavan čovik! Ama, ama šuti vidiš da je zlo sve opasalo! Moj brte šta reć već što je đava zavlada svitinon! Da je više oni stari ljudi kao što je bio moj pokojni svekar nečem se moglo nadat. Ne bi se on istra iz odbora dok nam ne bi put potpisali i asfaltirali. Tako su nam i školu napravili. Nego niko od naši ne more da ustraje, lakše otić u svit. Zđavlon se teško istrat moj sinko! Vi mlađi brzo odustajete! Ža mi je što neću ni ja zapantit priko Šipovca asvalt. Ta umrit ću!“
Nažalost baka je opet bila u pravu. Nije dočekala taj asfalt, kao ni mi mlađi koji još uvijek dišemo za naša sela (od Izbična do Korita, Nikolića). Od velike tuge za djecom koja su joj se rasula po svijetu, silnog iščekivanja asfalta dobila je tahikardiju. Nažalost kod nje je srčana frekvencija bila iznad fiziološke granice gdje je došlo do tragičnog ishoda! A i njena djeca se bore s tom bolešću. Od ove bolesti teško se liječiti jer zbog svakodnevnog stresa ne može se uspostaviti prava terapija.
Što drugo reći nego ponoviti onu staru bakinu: „Uša šejtan da ne kažem šava među narod, vidiš sinko da je sve poludilo! E moj sinko đava zavlada svitom nego šta, ko će se zđavlon istrat moj brte!“
 |
OdgovorProslijedi
|
