Home Kultura Marina Vukoja “I tako pođem putem do svog selašca …

Marina Vukoja “I tako pođem putem do svog selašca …

390
0
SHARE
Do našeg sela Korita teško je doći zbog loše putne infrastrukture. S ovom problematikom žitelji sela bore se od 45. godine, od završetka Drugog svjetskog rata. U potraživanju naših prava u tom nemilom komunističkom vremenu dobili smo epitet „zloglasnh Ustaša“. Tako etiketiranim, nismo imali nikakva prava! Jadni narod probijao je i širio cestu sam sa svećenicima. Neki od njih su: fra Bertu i don Jozu. I djeca su dala obol. Koliko je tko mogao! Konačno put se izgradio, makadam naravno kao što je i danas u 21. stoljeću (2022. godina).
Iz ovog malenog sela samo su se izvlačili resursi. Narod je bio prisiljen na šutnju. Te ’91. zadesi nas rat. Naše selo dade najviše vojnika u odnosu na druga sela po Rakitnu, jer  selo Korita je najmalobrojnije selo po broju stanovnika. Već sam naglašavala kako je iz Boškanovića kuće u rat za obranu svoje Domovine dobrovoljno otišlo osmero braće. Iz Grgića kuća četvorica braće, Jocine kuće dvojica, Šintića dvojica, Marlovića dvojica, Kamića Ike sin jedinac, Zdravke Čiputove  sin jedinac od 17 godina, da ne nabrajam dalje … ali evo nabrojih skoro jedan vod. Svi smo se nadali kako ćemo živjeti u prosperitetu ako se riješimo komunističke čizme. I tako evo prođe 30 godina, a teatar nam ponovo ostao kao živi mehanizam našeg sela. Svjesni smo kako smo zadnje selo u Rakitnu i da sva materijalna sredstva ne mogu ni doći do nas, ali u ovih 30 godina da  ni jedno ulaganje nije došlo do nas, malo čudno!  Tako da i danas do i po selu nažalost možemo frezom ili magaretom! Ali što je tu je! Gubavci svakako trebaju biti u izolaciji!
Nadalje, kada padne mrak sablazna je situacija. Nigdje rasvjetnih sijalica, čovjek navečer po drva da iziđe rizik je visokog stupnja, jer bi mogla divlja zvijer iz „mrakače“ da ga zaskoči! Nekada je ovo selo bar po domaćinstvima sijalo kao Betlehem! A danas najviše naših žarulja pali se po Njemačkoj! Nekako se potajno tješim kako možda malo i umišljam jer promatram ovo selašce sa Šipovačke glavice! Pa se počnem uvjeravati: „ma bona zima je i večeri su duže,  ljudi su otišli na seoska sila“! Tko će ga znati. … možda i umišljam, a možda i nisam!
Razumljivo je da neki u raspodjeli sredstava dobiju više, ali ne razumljivo je da netko ne dobije ništa! Upitajmo se do koga je?  Razumijem kako je i narod od silnog potraživanja i silnog odbijanja od strane pojedinaca, pod defetizmom. Pitam se, kako nas neki ne prestanu omalovažavati? Jesmo li mi toliko glupi ili ne daj Bože gubavi pa nam ne treba ništa i moramo biti u cijeloživotnoj karanteni? Često se ‘pomene nema se sredstava. Kroz ovih 30 godina da se po metar asfaltiralo do sada bismo imali cijeli put pod asfaltom! Moglo se, ali zašto nije? Ne znamo! Baš i nema opravdanja! Narod je shvatio kako se uzaludno s vjetrenjačama bori. Nema svrhe da se više zalaže, potražuje, ispravlja … jer nema napretka! Realno rečeno, pravno potraživati svoja prava, danas je to unaprijed osuđeno na propast.
Pita li se tko gdje su iz sela nestali ljudi? Gdje je nestao čovjek? Možda je lagano preko brda i planina otišli put za Njemačku, Hrvatsku?  Hajde evo razumijem „za uru dvi“ smo u Hrvatskoj. Opet se bacih u razmišljanje, možda su ljudi otišli na pazar u Imotski. Otjerali živinu, treba se živjeti! Ma koji je dan? …
Postavljam si pitam što je rezultiralo ovoj sablaznoj situaciji? Dajem si odgovor: Čovjek, a možda i vuk? Znamo za onu staru Plautovu „Homo homini lupus est“ – „Čovjek je čovjeku vuk“ iz  poznate komedije Magarci!