Nažalost svjedoci smo kako u novije vrijeme sela, kao najbolja zaleđina gradova i općina, ostaju prazna. Ruralni dijelovi su zanemareni kao i njihovi malobrojni žitelji. Veliki naglasak trebamo staviti na ruralne žene i njihov život jer one su nositeljice seoskih domaćinstava!
Petnaesti listopad se obilježava kao Međunarodni dan žena na selu. Dan posvećen onima koje su u društvu nerijetko podcijenjene. To su nevjerojatno snažne, hrabre i odvažne žene-majke. Svakodnevno spremne na svoja pleća staviti teško breme i nositi ga od ranoga jutra pa do kasno na večer. Sposobne svoju obitelj držati na okupu i othraniti ju! Nositeljice su rada i održivosti obitelji. Za njih rano ustajanje nije nikakva novost. Treba sve stići. Privrijediti i u polju i u kući. Najvažnije je napomenuti kako upravo te žene imaju mnogobrojnu primarnu obitelj. Skoro svaka udana žena ima četvero djece. Dok u nekadašnje doba majke su rađale i po devetero djece. Nije se imalo puno, ali vladao je sklad i ljubav!
Sjetim se svoje bake koja je imala blago, odgajala šestero djece, obrazovala ih, kuhala, spremala zimnicu, radila u polju, sadila, kopala, plela, tkala, vezla, šila … U večernjim satima ostavila bi prostora za sijelo i radost.
Bila sam dijete, ali svih detalja se sjećam. Dan za moju baku i majku započimao bi tako što bi se ustajale oko 4:30h. Ustajanje počinje s Bogom. Prekrsti se izmoli vjerovanje, zahvali Bogu za život, za sva dobra koja nam je dao. Preporuče se Bogu svoja djeca i sve što se tog dana radi, svoj imetak kao i svi ljudi s kojima se susreće. Naložila bi vatru, premijesio kruh, donijela pitka voda u kanti s čatrnje, pripremilo bi se nešto za doručak. Kasnije bi se ukućani počeli ustajati, djeca spremati za školu, a žene bi išle u štalu te namirivale blago sitnog i krupnog zuba. Krave, koze i ovce bi pomuzle. Nije bilo sprava kao danas za muzenje. Sve se radilo ručno. Kada bi se u kuću došlo, kruh bi se stavio u šporet, ako je postojala neka stara majka-baka ona bi sjedila pored starog smederevca ložila vatru, molila Boga za svoje ukućane i okretala kruh kako ne bi izgorio. Blago bi se puštalo na pašu. Obično bi se djeca slala. Mlijeko bi se cijedilo te sipalo u velike šerpe i stavljalo na kraj šporeta kako bi se kuhalo, a drugo bi se sirilo. Kad bi se proces sirenja završio, stavljala bi se šerpa za ručak. Obiteljski ručak bio bi točno u podne. Ponovo bi se drugi dio dana započinjao molitvom, anđeoskim pozdravom. Na podne bi većinom muškarci išli malo odmoriti, nakon težačkog posla,a žene bi čistile kuću i okućnicu, neke tkale, prele, te pripremale večeru. Oko dva sata bila bi kava, kratki predah. Blago bi se ponovo puštalo na ispašu oko tri sata. Oko pet i po blago mora biti u staji, koje su prethodno očišćene, a sijeno u jaslama razbacano. Krave bi se do sedam morale pomusti i mlijeko unijeti u kuću. U sedam svi u kuću na molitvu anđeoskog pozdrava i večera.
Nastavlja se s čišćenje kuće, mijesi se kruh za sutra, mlijeko kiseli, jedan dio se kuhao …. U večernjim satima mora se i podružiti, nasmijati, jer ljudi su sociološka bića! S proljeća i ljeti bi žene okopavale usjeve, sijale, sadile, kupile sijeno, žele žito, radile ručice za krov …. sve se stizalo i što je zavidno uvijek su bile nasmijane. Danas imamo sve na dohvat ruke, ali malo nas se smije i raduje! Malo nas je zahvalno za dobra koja imamo.
Nastavlja se s čišćenje kuće, mijesi se kruh za sutra, mlijeko kiseli, jedan dio se kuhao …. U večernjim satima mora se i podružiti, nasmijati, jer ljudi su sociološka bića! S proljeća i ljeti bi žene okopavale usjeve, sijale, sadile, kupile sijeno, žele žito, radile ručice za krov …. sve se stizalo i što je zavidno uvijek su bile nasmijane. Danas imamo sve na dohvat ruke, ali malo nas se smije i raduje! Malo nas je zahvalno za dobra koja imamo.Moja baka je cijeli život živjela kao ruralna žena. Održavala je svojim radom obitelj. Naravno sama ne bi mogla sve stići. Sijeno kada se kupilo svi smo bili na okupu i mlado i staro. Što bi se reklo svi su bili od koristi. Mlađi bi nosili vodu i pomagali koscima dodajući im alatke. Kada se usjevi kupe, opet svi su od koristi, jači kopaju, djeca kupe, žene nose u vrećama … Sve je tako skladno funkcioniralo. Poštivalo se i radilo! Baka bi znala reći „dobro nam je do Boga. Glava obitelji radi u firmi, tu plaću štedimo. Imamo hrane kakve poželimo. Kupimo sol, papriku, biber i vegetu! Ali brate i radimo! Ono što proizvedemo viška to prodamo, ne možemo ni proizvesti koliko toga možemo prodati, mesa, sira, maslaca, jaja, krumpira, kupusa …. ih brate. Selo moje ljepše je i bolje od Pariza“! Tko hoće raditi na selu uvijek ima posla! Prikupljanje ljekovitog bilja, također dobro je plaćeno. Nekada se od toga moglo djeci kupiti sve za školu. Otkupne stanice bi otkupljivale šipurak, list bršljana, drenjine, lipov čaj, balučku, gospinu travu, hajdučku, ivu travu …“
Pored svega navedenog udisao se čist zrak, provodilo se više vremena u prirodi, više se družilo, rastao je natjecateljski duh, ali nije bila izražena ljubomora. Ako tko prije završi preskočio bi susjedu i pomoglo. Često su se radile šale i radovalo se srcem. Danas, sve je drugačije. Ne cijenimo sela kao ni žene na selu i većina nas misli kako je lako živjeti na selu. U mnogim razgovorima čula bih, tko bi živio na selu osim seljačina! Čovjek koji živi na selu je seljak koji stvari i radi za sebe i društvo! Ljudi koji iskrivljuju riječ seljaka su jako nepromišljeni jer nisu ušli u samu dubinu značenja! S druge strane znademo čuti „blago njima oni jedu sve domaće“. Da jedu, ali i rade! Povratak selu je vraćanje sebi i zdravom načinu života. Životu s manje stresa! Dajmo tim velikim damama podršku.
Međunarodni dan ruralnih žena obilježava se svakog 15. listopada, što je određeno tijekom 4. UN-ove Konferencije o ženama u Pekingu još 1995. godine. Cilj je bio skrenuti pozornost na žene koje žive u ruralnim dijelovima te u kojim uvjetima žive. Njihov život je znatno teži nego ženama koje žive u urbanom području. Seoske žene igraju jako važnu ulogu u poljoprivrednoj djelatnosti i proizvodnji, te sigurnosti hrane, prehrani, upravljanju zemljištem i prirodnim resursima te skrbe o kućanstvu. Odbor UN-a za uklanjanje diskriminacije žena 2016. godine naglašava kako su žene u ruralnim područjima i dalje sustavno i trajno suočene s preprekama koje im onemogućuju da u potpunosti uživaju svoja ljudska prava. Ako su formalno zaposlene, često rade poslove koji su nesigurni, opasni i slabo plaćeni te koji ne pokrivaju socijalnu zaštitu. Naglašava to kako je najveći problem što su žene u lošem položaju zbog zdravstvene zaštite. Također u ruralnom području žene su većinom isključene s vodećih položaja i mjesta gdje se donose odluke. Nažalost i danas često možemo čuti od jačeg spola „šta će ona obična ženeturača ili šta će ona, tko žene sluša“! Seoske žene su pogođene rodno utemeljenim nasiljem te nedostatkom pristupa pravosuđu i učinkovitim pravnim sredstvima gdje bi se ista zaštitila. Nažalost i dana smo svjedoci takvih nemilih događaja gdje zakon ženu ne štiti, gdje muževi za teška kaznena djela nasilja dobiju po desetak mjeseci uvjetno! Zakon postoji, ali većinom na papiru! Položaj žene u nerazvijenim zemljama je manje-više isti i susreću se sa sličnim problemima. Trenutno život žene u našoj državi koliko toliko je povoljnije u odnosu na ranije godine, iako sve ide puževim koracima! Ženama je omogućeno obrazovanje te se pružaju i veći vidici!
Otkako su sela postala prazna u BiH ruralna područja su zarasla, pojavljuju se klizišta, odroni, a i na našim trpezama je hrana nesigurne kvalitete. Uvozimo svašta, kako bismo podmirili naše tržište i potrebe. U minulim vremenima nismo uvozili ocat, mlijeko, mliječne proizvode, žitarice, meso, med … imali smo sve s naših polja, naše domaće. Nije bila izražena pretilost kod ljudi, kao ni kolesterol, autoimune bolesti, šećer, alergije …. Za sve su bile zaslužne naše ruralne nositeljice života! Zato podržimo i osnažimo ruralni razvoj i ruralne žene
