Koliko smo samo puta izgovorili ili čuli od ’91 pa do ’94 ovaj naslov: Nikada Vas nećemo zaboraviti hrvatski ratnici! Prošlo je dosta vremena od agresije i napada na žitelje i područja koja su naseljavali Hrvati. I danas nakon skoro 30 godina ne znamo gdje su kosti naših najmilijih. Bila sam dijete kada je mene, mog brata i sestru otac poljubio i poslao zajedno s majkom da „Putem spasa“ iziđemo iz našeg grada-kuće. Otac je ostao sam kako bi branio ono što je gradio. Priključio se postrojbi III Cimske bojne. Lagano smo se probijali kroz šikare pazeći da nas neprijateljski snajper s brda Hum ne pogodi. Došli smo do sela Goranci odakle smo se prebacili do Lištice, sada Širokog Brijega i prenoćili par dana u selu Izbično kod tetke i tetka. Kada smo došli sebi od napornog puta i stresa tetak nas prebacuje do sela gdje su rođeni moj otac i majka. Do sela Korita. Tu smo živjeli u staroj kući sve dok se nije oslobodio Mostar akcijom Lipanjske zore, točno na moj rođendan 11. lipnja 1992. Sjećam se kako sam sjedila na kauču i sve vijesti pratila kako bih saznala nešto više. Tom viješću bila sam jako ushićenja. Sada mogu kući i ne sluteći daljnje sukobe i još veće poteškoće, hrvatsko-bošnjački sukob … Sanjala sam svoj povratak kući, a ujedno sam se bojala hoću li zagrliti više ikada oca. Nisam imala taj luksuz gledati crtani i živjeti bezbrižno djetinjstvo. Svakodnevno sam se suočavala sa strahom, hoću li ponovno vidjeti najmilije stričeve, rođake, susjede koji su isto bili dobrovoljci HVO-a. U selu od nekih 60 žitelja nije se mogao vidjeti zreo muškarac po ulici, jedino pokoji djed sa štapom ili dječačić. Od 17 pa do 70 godina svi su dali obol u obrani Domovine. Najsnažniji i sposobni bili su na prvim crtama, a stariji su bili posmatrači na strateškim kotama ili su kuhali za vojsku, ako su znali popravljati strojeve radili su u garažama kao električari ili automehaničari …. Iz sela u rat iz jedne obitelji išlo je osmero braće. Nesebično su svoje živote prostrli za Domovinu, a ujedno se borili za sve nas kako bismo sada živjeli i uživali u slobodi! Na bojišnicu su išli u smjenama po četvorica. Zapovjednik nije dao da idu zajedno. Nedaj Bože stradanja. Ovom pričom želim istaknuti kako su naši branitelji bili heroji. Nesebično su davali svoje živote prvenstveno za Domovinu i za sve nas koji uživamo današnju slobodu. Nisu bili narcisoidni. Na osobit način želim pozdraviti baš Vas dragi branitelji. Bar kroz ovaj tekst koji napisah. Da Vas pozdravim i dam do znanja kako Vas ipak nismo svi zaboravili. Od velike većine raspojasane svjetine ste vjerojatno zaboravljeni. Zaboraviše Vas i Vaše obitelji. Mnogi od Vas nemaju osnovne uvjete življenja, kao ni Vi osmorica braće! I danas kao odrasloj osobi, ne više djevojčici, pričate o tom 18. rujnu 1991., danu kada ste se primili oružja ne mareći za svoj život i posvećujući isti za Domovinu. Niste se kolebali jednostavno ste rekli idemo u Profesionalnu postrojbu Brune Bušića, drugi u Domobransku postrojbu pa sve do završetka rata. Živite u mjestu koje su skoro svi zaboravili. Kad padne snijeg do Vas i Vaših obitelji se samo helikopterom može doći. A helikopter ne posjeduje nitko u FBiH. Prepušteni ste sami sebi. Kod Vas još uvijek je rat i borba za goli život. Rat bez oružja koji ranjava Vašu dušu i psihu. Zar to nije tužno. Zar nije tužno kako današnje društvo ne želi bar malo naklona pokazati i putove prema Vašim domovima napraviti. Zar je to dionica koja je toliko velika od nekih šest km? Zar uvijek nestane sredstava kad treba neku infrastrukturu graditi prema Vama? Dragi branitelji moji sumještani u mojim očima imate pijetet. Rado Vas posjetim i rado ću vam pomoći ako ikako mogla. S punim poštovanjem pričam o Vama. Ponosna sam na Vas jer ste vi dio mog djetinjstva koji bi, a vjerujem i Vi, rado izbrisali. Ako ste od većine zaboravljeni ima nas koji Vas još uvijek spominjemo. Nikada Vas zaboraviti neću! Veliko hvala pomalo „zaboravljeni“ branitelji moji sumještani!
Vaša „mala djevojčica“ …..
Nastavlja se……….
Autor: Objave Mladen LJubić-Vajta@
