Home BIH Marina Vukoja: Perunika – baka i ja”

Marina Vukoja: Perunika – baka i ja”

337
0
SHARE
I ovaj vikend bio je u znaku Korita, selo neiscrpivih izvora inspiracije, ljepote, mira … U istome se isprepliće duh prkosa, inata, postojanja i opstanka. Kamen je svjedok postojanosti i prkosa kroz stoljeća. Opstaje i bori se da nas još dugo podsjeća na naše djedove i bake ….
Ovdje se s pravom može reći: opusti se i uživaj! Najučinkovitiji put protiv stresa je izmaknuti se iz urbane sredine u ovu prirodnu oazu. Tišinu i mir narušavaju cvrčak, pjev ptica, bumbar i pokoja pčela radilica. Šarenih leptirića ovdje  je u izobilju koje već odavno nismo u mogućnosti vidjeti u nižim predjelima. Vjerujte relax za tijelo, a ljepota za oko. Raj na zemlji!  Ovako nešto doživjeti je neprocjenjive vrijednosti.  S druge strane čovjek se može neprestano zahvaljivati Bogu što nam je dao milosti da naslijedim dobra naših predaka.
Većinom gajimo potrebu da učimo tuđu povijest dok o svojoj ne znamo ništa ili u najboljem slučaju samo minorno! Često zastanem pored zidina i razmišljam o svojim precima. Zastadoh ispred suhozida pored stoljetnog zvona (ako Bog da iduća godina 2023. je 110 obljetnica postavljanja zvona na ovo mjesto). Pogledah u perunike koje trepere na povjetarcu razlijevajući indigo boju u kapljici rose. Probudiše se sjećanja o mojoj baki. Sjedoh!
Perunika ili sabljica, naziv potječe od imena grčke božice duge, glasnice bogova Iride (grč. – duga), a naš naziv perunika dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga gromovnika Peruna i njegove žene, boginje Perunike.
Božica Iris je kao glasnica bogova, dugom šarala s visina prenoseći poruku na Zemlju. Tamo gdje bi duga dotakla tlo, kao i munja boga gromovnika Peruna, izrastala bi perunika, možda svaki put druge boje, jer postoje i bijele, žute, plave …  Da se razumijemo tema ove priče nije mitologija!
Nekada se svaki pedalj zemlje obrađivao i iskorištavao u korisno, ako ništa bar tri raštike da se posade! U selu se obrađivalo sve. Što je u novije vrijeme jako neshvatljivo. Područje je škrto, a s druge strane pitomo, puno ljubavi i pozitivne sinergije svih žitelja.
Nije bilo prostora i vremena za uzgoj cvijeća. Tko je bio malo “drugačiji” odnosno tko je volio cvijeće krišom je sadio sabljice po zidovima koje bi baš u proljeće krasile kamenjare. Taj prekrasni cvijet kojeg bi vjetar lelujao u mojim očima bi predstavljao prkos, otmjenost, posebnost, nježnost … Te nježne cvjetove uz njihanje vjetra dodirivale bi zrake sunca i dobivale bi jednu drugačiju boju. Još ako bi ih okupala rosa, a dotakla sunčeve zrake bile bi još božanstvenije, zasjale bi kao biseri.
Mašta me je nosila u prošlost, a istodobno vraćala u sadašnjost. Baka nije imala vremena za umjetnost, a bila je prava umjetnica. Živjela je u razdoblju gdje je bilo izraženo siromaštvo, a s druge strane veliko bogatstvo. Živjelo se s puno ljubavi koju nažalost danas  sve manje poznajemo! Na njeno odrastanje velik trag je ostavio Drugi svjetski rat. Kasnije kao djevojku odvode na  prisilni rad. Napokon dođe i doba radosti gdje postaje majka šestero još uvijek žive djece. To je bilo sretno razdoblje njenog života. Kako bi znala reći i ne okrenuh se dođe mi starost, kad i kako ne znam! Njene riječi ostale su zapamćene i odzvanjaju i danas u mojim ušima: „Namučila sam se, ali djeca su mi zdravo i dobro su, Bogu hvala!“ Zahvala Bogu
!
Nikada nisam prihvaćala njenu starost, za mene je bila uvijek mlada i lijepa i u 86 godini. Vidjevši nju vratim se u doba kada sam bila mala djevojčica koja bi skakutala oko nje, a u stvarnosti bila sam zrela osoba. Njen miris mi se duboko urezao u sjećanje i danas ga osjetim, kao i miris „Linđo keks“ kojeg smo jele svaku večer za laku noć. Znala mi je reći „Zaboravit ćeš ti mene čim odrasteš“, ali nikada sjećanja na nju nisu izblijedjela, ni sada kada više nije među nama živima.
Vidim ju kako krišom razdvaja gomolje perunike i sadila ih, gdje bi stigla, najviše po suhozidima. Rekla bi: „Uživam u proljeće u njihovom plavilu“. Nekada se pitam zašto volim toliko prirodu, umjetnost, divim se cvijeću? Tek sada uvidjela odgovor pa i to je naslijeđeno. Baka je bila kreativac, umjetnik i ljubitelj prirode. Od malena mi je dala temelj vjere, ljubav i poštovanje prema svim ljudima i neopisivu ljubav prema prirodi. Nije bila obrazovana, svega osnovnu školu, jer je bila žena. Žene su bile u to doba degradirane i u njih se nije kako kažu ulagalo. Kako su stari govorili one idu u drugu kuću, a tko će u tuđe ulagati? Žalosno! Ali bez obzira njene talente nije mogao nitko ugušiti. U mnogo čemu bila je majstorica i umjetnica. Znala je šivati, plesti, tkala i kuhala je čak i za druge.
I ovaj zid je jedan od njenih prirodnih tepiha koje vjetar njiše, budi sjećanja i uspomene u prolaznicima koji su poznavali baku Ivu.
Lijepo bi bilo češće se vraćati na ovakve cvjetne tepihe. Dok promatram peruniku vidim jedna prkosnu ženu, koju krase biseri rose oko vrata. Toliko nježnosti utkao je i pauk napravivši joj nježni veo. Pčelica radilica oko perunike pjeva i sve odiše kao da je baka tu. Ta divna perunika danas na povjetarcu s bisernom ogrlicom i velom na glavi je moja baka!