Home Kultura Marina Vukoja “Svjetski dan voda i selo Korita nekada i sad”

Marina Vukoja “Svjetski dan voda i selo Korita nekada i sad”

266
0
SHARE
Svake godine 22. ožujka obilježava se Svjetski dan voda. Na konferenciji Ujedinjenih naroda o vodama, koja je održana 22. veljače 1997. u Mar del Plati (Argentina), ukazano je o problematici vode i vodnih resursa. Skupština UN rezolucije odlučuje da se 22. ožujka svake godine obilježava Svjetski dan voda. Donosi odluku da se na taj dan diljem svijeta skrene pozornost na probleme vezane za vodu i vodne resurse, te da se svake godine obilježava pod drugim motom. Pamtimo kako je 1995. obilježen pod motom „Žena i voda“ 2007. „Kako se nositi s oskudicom„.
Po nekim procjenama smatra se kako svakog dana jedno prosječno domaćinstvo potroši 50 litara vode na ispiranje WC-a. Jedan od šest ljudi na zemlji nema tih dnevnih 50 litara vode. Svaki dan od posljedica nedostatka vode umre 3800 djece. Prema nekim procjenama čak 1.1 milijarda ljudi nema pristup pitkoj vodi, a dok 2.4 milijarde ljudi živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.
Ove godine moto je usmjeren na „Cijenite vodu“! Stavlja nam se na savjest da se dobro zamislimo što voda znači za nas i cijeli svijet.
Što znači ta mala kap za naše selo Korita? Nekada je imala puno veće značenje nego danas. Nekada je selo imalo stotine djece, a danas je škola zaključana. Ne tako davne 1991. pravo glasa na izborima imalo je 110 žitelja! Nekada je u selu bilo jako puno blaga. Danas krava u selu se viđa samo na goveđem gulašu i milka čokoladi. …
Voda je opstanak i život. Naše stare majke, majke i djeca išli bi na Ričinu kako bi prale vunu, robu, gunje. Sa sobom bi nosili kable, pratnjaču i domaći sapun da bi oprali isto. Prepričavaju kako se rublje bijelilo kao snijeg. Na velikom Viru na Grabu nalazila se i Braića mlinica. Mlinica je bila u funkciji dok je tekla Ričina, sve do konca lipnja. Danas ne teče rijeka Ugrovača-Ričina iako je ožujak. Korito je zaraslo i ne vidi se, kao ni mlinica. Vode sve manje i manje ima. Virova nema, nema ni prikanaca ni pastrmke. Uglavnom ta mala kap lagano isparava.
Nekada se na Gornjim Koritima i Podkoritima čekalo po cijelu noć s burilima kako bi se osigurala dnevna potreba pitke vode. Ljudi su dolazili iz Crnih lokava, Ljubotića, Britvice … Na izvorima dok se čekao red na vodu upoznavalo se, pjevalo, pričalo, „ašikovalo“, po prvi put zaljubljivalo …. Danas se sve usmjerilo na mobilne aplikacije „Glovo“ dostava vode, upoznavanja, zaljubljivanja …. Nestalo susreta! Nestalo snjegova i kiša, lagano nestaju i ljudske vrjednoti a i obitelji. Stari bunari i izvori su zatrpani smećem.
Za termin kamenica se i ne zna! A kako kažu stariji iz dobrih kamenica napajali bi stoku dva dana poslije kiše.
Prije nekih 150 godina grade se prvi spremnici od kamena. Stari hercegovački naziv za iste je čatrnja. Kišnica se skupljala s kamenih ploča ili s kamenih krovova u spremnik kako bi vode bilo više u ljetnim mjesecima. Bez obzira na sve, bunari koji su se gradili za vrijeme Otomanskog carstva i za vrijeme Austro-ugarske nisu se zatrpavali, održavali su se i čistili sve do unatrag dvadeset godina. Služili za napajanje stoke, zalijevanje vrtača, pranje rublja, . …
Očito je kako smo zatrpani sve više smećem, a sve manje čistoćom. Ljudi su većinom nemarni. Čistit će oko svoje kuće, a smeće istresti dalje od iste. Nema veze što će to biti izvor pitke vode. Nema veze što srna neće moći pristupiti istome, što slučajni prolaznik od smeća neće moći stati pored izvora i diviti se. Nema veze što su podzemne vode povezane kanalima pa naša koritska voda dođe i do Tihaljine i do Mostarskog blata pa i do izvora Radobolje. Nema veze što pijemo opet tu istu vodu  koju smo prethodno zatrpali smećem. Kad sjednemo na kavu, primjerice, na Rondo u Mostaru, nek’ nam je na umu kako pijemo vodu Radobolju. Ista podzemnim kanalima dolazi s planina koje obasipamo divljim deponijama. Ove izvore nisu natrpali mještani da se odmah razumijemo. Isti se bore s tom problematikom godinama. Za ovakvu situaciju opet je krivac samo ljudski čimbenik, kao nemarnost i pohlepa pojedinaca!
Pitamo li se, hoće li našoj djeci trebati voda? Hoće li buduće generacije žeđ gasiti nekim preparatima, možda nekom drugom tekućinom koju ćemo možda uvoziti iz svemira ili tabletama? Pitamo li se što nam voda znači? Zašto nam je ista važna? Kakvu ulogu ima u našem životu u našoj (ne) kulturi? Kakvu ulogu će imati u našoj budućnosti? Možda nam više neće trebati, možda ćemo rublje prati u mlijeku?
Problematika nije samo voda, već i šuma koja za cijeli svijet proizvodi kisik.
Na trećem mjestu je putna infrastruktura kako bismo brže i sigurnije došli do krajnjeg odredišta  i vraćali svojim domovima. Putovi do naših domova većinom su neprohodni ili se istima teško prometuje. Ljudi su migrirali tamo gdje misle da im je bolje!  Samim rješenjem putne infrastrukture ostajali bismo na djedovini i obrađivali svoju zemlju, proizvodili voće povrće, žitarice, meso. Samim tim danas ne bismo ovisili o uvozu osnovnih životnih namirnica, a  ulje i brašno ne bi doseglo ovakve vrtoglave cijene. Za sve je opet kriv pojedinac, odnosno čovjek.
Za obradu zemlje starije generacije nisu koristile strojeve kao danas. Obrađivalo se ručno. Prevladavala je radost, zadovoljstvo, zajedništvo …  Danas, pusta ostala nam duša! Nemamo osnovno u sebi, ljubavi jedni prema drugima, poniznosti, suosjećanja … Ne znamo cijeniti ono što imamo. Kod ljudi prevladava zavist, oholost, ljubomora, bezobzirnost, suhoća … Gazimo jedni druge kako bismo došli do svoga cilja. Tko je kriv? Možda ta mala kapljica vode koja lagano gasi žar u ovom selu, a ujedno ista je spas i opstanak!
Za kraj ću spomenuti stihove poznatog mostarskog rokera i doktora Milenka Pehara koji govori o aktualnoj situaciji u BiH bolje rečeno o isprekidanim karikama u životnom lancu  “Gospodo, odoše nam ljudi, pope ode ti narod, fratre ode ti narod, hodža ode ti narod“!
Pozdrav! Sretno!