Za svako prigradsko dijete proljetni dani bili su posebni. Ispunjeni igrom, uživanjem u prirodi, branju ljubičica i cvijeća po cimskim i ilićkim livadama. Taj 3. travanj 1992. za mene jedanaestogodišnju djevojčicu započeo je nekako tiho. Kao da su ptice predosjetile neko zlo. Jutarnje sunce je protezalo svoje zrake i umiljavalo se po krošnjama, stablima, livadama i baštama. Iste su bile ispred svake kuće obrađene. Krumpir nikao, okopan, behar rascvao. Krošnje kajsija posebno je krasio behar. Kao da su znale da će u par godina nestati s naših livada.
Započela sam jutro kao i sva djeca, bezbrižno uz doručak, igra s bratom i sestrom te trčanje po livadi i branje ljubičica. Majka je bila druga smjena, a otac prva. Kuhala je ručak za nas kako bi imali jesti žlicom kada tata dođe s posla. Brata i sestru je na podne uspavala. Majka se spremila i otišla na autobus u 13 sati. Ostala sam sama u kući i pazila na njih dvoje dok se otac ne vrati u 14.30. I jedno i drugo su radili u Đuri Salaj u Vrapčićima, industrijska zona izvan Mostara. Tata je došao doma, okupao se i raspremio. Probudili su se brat i sestra. Dao im je bocu da jedu, a kasnije ćemo svi čorbicu. Malo smo se nas troje igrali u dvorištu, a tata je drijemao na kauču u dnevnom boravku. Ubrzo smo ušli u kuću jer smo trebali jesti. Na TV-u je trebao biti film, točnije u 17:20, Valter brani Sarajevo. Dok smo sjedili za stolom, u 17:15 puklo je nešto jako. Prozori su se zatresli. Kao da su se i temelji kuće tresli. Luster se ljuljao. Činilo mi se kao da su se i vrata na kući se rasklimala od detonacije. Brat i sestra su plakali od straha. Pitala sam tatu: Šta je ovo? Ne bojte se neće vam ništa biti, tata je s vama, govorio je i grlio nas. Stalno je ponavljao majčino ime, gdje si sada. Njegove oči bile su uprte u sat tijekom tog popodneva. Majke nema. Telefoni nisu radili. Informiranje javnosti sa lica mjesta je bila svako malo. Prolazili su autobusi i auta puna ljudi. Majke nigdje nije bilo. Osjetila sam i ja strah, mada otac nije ništa pričao. Nosio se onako muški zaštitnički! Plakala sam i govorila hoće li biti rat. Jer odavno se nije moglo noćno hodati po Mostaru zbog jugo-crnogorskih rezervista koji su opsjeli grad Mostar. Situacija u mojim, dječjim, očima nimalo nije izgledala bezbrižno, a kamo li sigurno. Tek sada nakon trideset i kusur godina razumijem one tatine zabrinute oči. Troje male djece je tu, supruga otišla na posao. Hoćemo li se ikada više sresti?
Sati su prolazili sporo. Majke nije bilo. Brat i sestra su otišli na spavanje u sobu, a ja bila sam budna. Čekala sam ju. Nije nas otac mogao ostaviti same i tražiti ju. Razumjela sam, jer smo plakali i bili prestrašeni. Bilo je preopasno da djeca ostanu sama, bez roditelja. Tješio me i govorio što se brineš, majka će se snaći i doći. Vidjet ćeš. Mi idemo godinama na posao i znamo sve sporedne putove. Pola 11, majke nema. Situacija je postala teška. Otkucava i jedanaest, majke nema. Plačem, a i ocu se nazire suza u oku. Iza jedanaest netko onako nježno kuca na vrata i kaže, ja sam otvorite. Nitko od nas nije bio sretniji. To je bila naša majka. Vratila se živa i zdrava. Svi u zagrljaju.
Njena priča je počela: Preuzela je smjenu. Traka s pređom je počela raditi. Bilo je dosta bučno. Jaka detonacija se čula te je traku poremetila. Ljudi su od straha bježali, plakali i vrištali. Strojevi su se ugasili. Nestalo je struje. Kako kaže sjela je zbunjeno i gledala s upitnikom kako do kuće doći živa i zdrava. Vijest se proširila kako je u vojarni Sjeverni logor podmetnut eksploziv i da je grad pod opsadom. Naoružani vojnici su po ulicama. Ima ranjenih mrtvih …. Strašno! U sebi sam pomislila, vjerojatno autobus neće doći, jer nema kuda. Majstor-predradnik ju je pitao što ti čekaš? Pa kuda ću ići ne mogu do kuće nikako. Nemam se kome javiti. Muž sa malom djecom, a i telefoni ne rade. Rekao je bježi dok možeš i dok se još vidi! Ona i njena nerazdvojna prijateljica Draginja, po nacionalnosti je bila Srpkinja, pošle su zajedno. Majka ju je pitala što ćemo nas dvije Draginja? Ona ju je objema rukama čvrsto uhvatila za ramena i tužno pogledala u oči. Rekla je: „Bogo mi Ljubice, draga si mi i volim te ko rođenu sestru. Idi sa mnom na Raštane, tamo su naši. Ja ću te provesti. Idi pravo kući putem kojim ti kažem, jer nije sigurno. Svaka naša kuća ti ima pušku. Ne znam shvataš li kakva je situacija? Šta znaš na koju budalu možeš naići. Ako te netko i upita šta si, šuti i ne pričaj. Idi svome narodu!“ Tako je i bilo. Išli su i prečicama i glavnim putem. Kasnije se zaputila sama. U nekim dijelovima su morali i stajati zbog veće grupacije vojnika. Na rastanku su se izljubile i zaplakale jedna za drugom.
Tako je došla živa i zdrava svojoj djeci, najviše zahvaljujući prijateljici.
Tog dana narod je trpao stvari u auta te sa svojom obitelji bježao za Sarajevo. Razmišljali su kako je to ipak glavni grad tadašnje Republike BiH sigurniji od drugih gradova. Tu je raskrižje svih putova, zračna luka i mnogo pogodnosti. Nitko nije slutio kako će Sarajevo proći najteže po stradanjima i razaranju.
Od toga dana ništa nije bilo isto. Žrtve rata su se povećavale svaki danom. Dječja graja nije odjekivala ilićkim i cimskim livadama. Behar je smrdio na barut. Izvjestitelji ratni su se oglašavali o situaciji u gradu na Neretvi. Meni najpoznatiji izvjestitelji s naših prostora bili su Slavko Rako i Veselko Čerkez Oglašavali su se i ratni generali JNA i HVO-a. Narodom je vladao strah. Laste te 1992. godine ne dođoše u grad. Cvrkut ptica zamijenile su granate i ispaljeni hici. Sablazno je sve ovo bilo! Ovakva ratna situacija oduzela je djeci sreću radost, mir i blagostanje. Zašto je sve ovako bilo nikada nećemo znati. Na kraju nitko nije bio pobjednik. Stvorila se mržnja! Svjesni smo po primjeru moje majke i Draginje kako je uvijek bilo dobrih ljudi i bit će. Zato zaustavite sve ratove svijeta da sva djeca osjete miris proljeća, ljeta, zime i jeseni! Da sva djeca uživaju u radosti!
P:S. Ovaj tekst je davno napisan. Puno sam vagala da li da isti objelodanim ili ne.
