Marina Vukoja “Udruga Hrvatska žena organizirala posjet Konavlima i Cavtatu.

Prošli tjedan Udruga Hrvatska žena (23.travnja 2022.), organizirala je posjet Konavlima i Cavtatu. O povijesti Dubrovnika ne treba puno pričati manje više svi smo upoznati s istom. Grad Dubrovnik osnovan je u 7. stoljeću oko 614.  nakon što su Avari i Slaveni uništili Rimski grad Epidaur – a to je bio današnji Cavtat. Preživjeli su se povukli na otočić Laus. Pretpostavke su kako su Hrvati izveli drugi napad i potpuno uništili Epidaurum. Dubrovačka republika nalazila se na jugu današnje Hrvatske. Sačinjavao ju je veći dio Dubrovačko-neretvanske županije, povremeno Boka Kotorska i sjeverno od Neuma. Ukinuta je u siječnju 1808.

U Konavlima 1427., dolaskom Dubrovačke republike, na rijeci Ljutoj zatečena su četiri mlina. Zbog opskrbe velikog broja pomoraca i povećanjem broja stanovnika u 16. stoljeću se utrostručuje broj mlinova za žitarice. Isti su bili u vlasništvu države, ali uz posebne uvjete davali su se u zakup puku. Nakon pada Dubrovačke republike postaju privatno vlasništvo. Valja napomenuti kako se ove mlinice dijele na Gornje i Donje.U novije vrijeme u 19. stoljeću grade se mlinovi za mljevenje maslina na vodeni pogon, a samim tim povećava se i broj stupa za tkaninu. Sto godina poslije mlinovi prestaju raditi zbog zastare i pojave naprednije tehnologije. Treba naglasiti kako je rijeka Ljuta jedna od brojnih rijeka koja izvire kao dio Trebišnjice. U Konavoskom polju se spaja s rječicom Konavočicom te u istom i ponire.

Zanimljiva legenda o konavskoj rijeci Ljuti koja teče kroz Konavle i daje im čarobnu ljepotu preskačući kamenje i razbijajući tišinu svojim žuborenjem glasi: „ Bila je jedna obitelj koja je imala stado ovaca i kćerku jedinicu. A kći janje ljubimče. Ujutro, kćerka dobiva zadatak da odvede blago u ispašu. Sa sobom u ruci nosi i najdraže janje i odlazi. Međutim u igri isto upadne u izvor i nestaje u ponoru. Za njim uskače i djevojčica kako bi ga spasila. Nestaju oboje. Njena majka ju je uzaludno tražila. Iz tuge se odlučuje po Hercegovini prositi vunu gdje u istoj ostaje tri godine. Kad je nakupila dovoljno vune vraća se u Konavle. Odlazi na izvor kako bi ga zatrpala. Međutim rijeka izbij ponovo u Grudi. Kako kaže legenda kad je izbijala treslo se sve i brda i podzemlje da su mnoge trudne žene od te siline pobacivale djecu. Prema tom njenom razornom dolasku rijeka se prozvala Ljuta!

Dalje se penjemo do Sokol grada. Koji je izgrađen na stijeni od 25 m visine, a ujedno je i prirodna tvrđava. Svojim položajem kontrolira glavnu prometnicu koja iz Konavala vodi u Hercegovinu i unutrašnjost Balkana. Pod sadašnjim imenom se spominje od 1373., dok mnogi arheološki nalazi njegovu starost pomiču i 1000 godina unazad. Uloga utvrde se kroz razna vremenska razdoblja mijenjala od religijske utvrde, zaštite stanovnika podgradinskog naselja, ranoantičke rimske i kasnoantičke bizantske tvrđave. Dubrovačka republika tijekom cijelog 15. stoljeća ulaže znatna materijalna sredstva kako bi Sokol postao snažna utvrda koja bi mogla obraniti Dubrovnik. Dubrovačkim granicama nezaustavljivo se približavala i nova velesila Osmanlija. Sokol ima važnu ulogu i u 16. i 17. stoljeću  nakon završetka Kandijskog rata 1667. Tvrđava gubi na značenju te ju vojska napušta 1672. Važno je napomenuti kako tvrđava nije prepuštena urušavanju i zaboravu kao mnoge građevine po Hercegovini već se održava i obnavlja što me fasciniralo!

Taj isti dan posjetili smo crkvu posvećenu Gospi od Snijega gdje nas je dočekao svećenik fra. Ilija Stipić rođeni Jajčanin. Zajedno smo slavili svetu misu. Naglašava kako je Crkva sagrađena 1484. Građena je  u dva razdoblja franjevačkom (1484.) i donatorskom plemića Franka Gučetića (iz 1502. sadašnji samostan). Franko nije imao potomaka, a bio je pobožan čovjek gajeći posebno štovanje prema bazilici Gospi od Snijega u Rimu koji se može posvjedočiti testamentom u kojem ostavlja novac za grgurske mise. Druga verzija govori kako je Cavtat imao crkvu posvećenu Gospi od Snijega sagrađenu na obali otoka Mrkana. Riječ je o crkvi benediktinske opatije iz 1218. Koja je kasnije bila napuštena. Crkva na Cavtatu je izgrađena 1493., u upotrebi je od 1494., unutrašnjost je završena 1509/1510.

Kompleks je klaustralni, jednokatni, pravokutna oblika sa crkvom u istočnom krilu i vrtom sjeverno. Čatrnja u klaustru izgrađena je 1878. za potrebe mornara. Međutim 6. travnja 1667. crkvu uništava potres, gdje se urušio dio crkve, a samostan u potpunosti. Te 1806., zapisi govor kako samostan biva na meti odmetnika gdje biva i opljačkan od strane Rusa i Crnogoraca. Okupatori (francuski, a od 1814. austrijski) iznajmljuju ga za skladište. Zvonik je obnovljen (1863-1864.) darom carice Ane Marije Pije, 1872/1873. nabavljena su tri zvona iz Trsta i 1881. darovima kupljene orgulje (rad G. Bazzani, Venecija). Papa Lav XIII. poklanja razno liturgijsko ruho. Krov je obnovljen troškom države 1889., kad je kupljen i inventar.

Kako dalje navodi svećenik, Skulptorska djela u crkvi su: retabl (podupirač koji je nosio relikvije) i antipendij (( antipedij-ukrasna zavjesa ili pomična umjetnički obrađena ploča koja prekriva prednju stranu oltara) ( glavnog oltara (drvo, majstorski rad, 18.st.)), tabernakul (drvo, tirolski rad 19.st.), kip sv. Vlaha nad bočnim ulazom (drvo, 18.st.), kip sv. Antuna na pobočnom oltaru (Radica s Korčule, 1901.) i propovjedaonica (drvo, tirolski rad, 20.st.).Od slikarskih radova tu su: Bogorodica s Djetetom (na sredini slike glavnog oltara, ulje na dasci, vjerojatno srednji dio poliptiha Božidara Vlatkovića iz 1494. dijelom stradalog u potresu 1667.), pala glavnog oltara (oleat, 18.st.), poliptih na pokrajnjem oltaru sv. Mihovila (tempera na dasci Vicka Lovrina Dobričevića, 1409/1410. po narudžbi Dominika Pucića, jedina sačuvana od prvotnih oltarnih slika), antependij oltara sv. Mihovila (ulje na dasci, 16.st.), Gospa od Cavtata u luneti iznad trijumfalnog luka (ulje, Vlaho Bukovac, Prag 1909., poklon autora), Gospa od milosrđa (ulje, Vlaho Bukovac, Pariz 1880., poklon autora), Stigmatizacija sv. Franje (ulje, Celestin Medović, franjevac, 1880.), Raspeće s vedutom Cavtata (ulje, Tomislav Ciko 1975.), slike postaja Križnog puta (kamenotisak na papiru, Domenico Majotto, 1779.) i ograda pjevališta (lice oslikao Vlaho Bukovac 1905.). O samostanskoj povijesti dalo bi se puno toga pisati, ali ovaj sadržaj je dovoljan i jasan.

Kakav bi posjetitelj bio da dođe u Cavtat, a da ne sjedne pored Vlahe na rivi i da ne pusti maštu na volju i zamisli se kao njegov model. Međusobno su prokomentirali oni koji me dobro poznaju  kako me neće moći potjerati iz Cavtata i iz kuće Vlahe Bukavca. Što se i obistinilo. A tek ako budem pisala o Vlahi analizirajući njegova djela. … Na široko i vrlo decidno o Vlahi ću pisati neki drugi put jer sam puna utisaka. Sad ću samo pomenuti osnovno. Vlaho Bukovac rodio se u Cavtatu 1855., a svoju mladost provodi daleko od doma u Americi. Godine 1877. u Parizu studira u Ecole des Beaux-Artsu, gdje i nakon studija ostaje i radi u istom.
Svoje slike redovito izlaže na pariškom Solunu. Negdje oko 1893-1898 djeluje u Zagrebu i okuplja mlade Hrvatske slikare i snažno utječe na hrvatsko slikarstvo. … Kuća Bukovčevih nalazi se u samom centru Cavtata, gdje i ulica nosi slikarevo ime. Ista je prava Cavtatska kuća iz 18. i 19. stoljeća, dvokatnica  s dvorištem. Po meni posebnost koju ima ova kuća je njena unutrašnjost sa zidnim oslicima koje je mladi Bukovac ukrasio. Osim slika u kući se nalazi i zbirka premeta i namještaja koje je isti koristio. Napominjem, on i supruga imali su petero djece, od kojih je troje naslijedilo umjetničko zvanje, jedna kćerka  bila je pjesnikinja, a druga diplomatkinja. Bukovac je bio začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne-slikarstva. O njegovim djelima nemam što nadodati osim kako je bio genij, najplodonosniji hrvatski slikar svih vremena, koji je kistom stvarao vrhunska remek djela!