Home BIH Marina Vukoja “Veliki obol za rakitski kraj dao je fra. Jure Zlopaša.”

Marina Vukoja “Veliki obol za rakitski kraj dao je fra. Jure Zlopaša.”

635
0
SHARE
 Bio je župnik u Rakitnu od 1918 do 1940., a u zatvoru je proveo neka tri mjeseca od prosinca 1920. do ožujka 1921. Mijenjala su ga tri svećenika fra. Bernad Smoljan, fra. Damjan Gadže, fra. Ante Sladoja. Zapamćen je po tome što je iza sebe ostavio nekoliko važnih i vrijednih projekata glede budućnosti ovog mjesta. Probijao je cestu prema Posušju, započeo gradnju električne centrale, izgradio vodovod s pet česama. Po Konjskom i  Rakitnu izgrađivao je bunare zajedno s mještanima, borio se i zalagao za dobrobit naroda ovoga kraja. Željezne cijevi prevozio je na magarcima i konjima kako bi stanovništvo imalo koliko toliko povoljne uvjete za život. U selu, Koritima, izgradio je bunar na Grabu koji ujedno i nosi ime Grab. Dva izvora pitke vode, Gornja i Donja Korita sa „česmom“ odnosno cijevi iz koje voda neprestano izlazi. Toliko se zalagao za Rakitno i imao želju u istome umrijeti.
No tadašnji biskup premješta ga  na župu u Duvno-Tomislavgrad. Tu umire u svojoj 78. godini života, 57. god. redovništva i 53. god. svećeništva. Nažalost niti jedan objekt, spomenik, ulica ne nosi njegovo ime. Kako sam već navela dao je veliki obol za ovaj kraj što nebismo smjeli zaboraviti. Valja još napomenuti kako je Rakitno bilo vezano za Duvno-Tomislavgrad i župu Seonicu sve do 1845. kada je postalo kapelanija i samostalna župa. Fra Jure Zlopaša je 1938. započeo gradnju nove crkve, oko 700 metara niže od stare. Zbog raznih okolnosti i rata gradnja je stala pa je na istom mjestu nastavljena 1967 i završena 1969. godine. Zajedno sa crkvom napravljena je i župna kuća odmah uz crkvu. Prije odvajanja od župe Seonice 1845., pa sve do 1855. svećenici su boravili u maloj kućici negdje u Vrpolju. Godine 1855 sagrađen je prvi župni stan u Poklečanima. Bila je obična slamata kuća koja je izgorjela 1869., uz veliki trud Rakićana i financijsku pomoć biskupa Kraljevića i Franjevačkog samostana Širokog Brijega u podnožju brda Jarebnjak gradi se nova velika kamena kuća na tri kata. Na gornjem katu je uređena kapelica gdje se misa služila sve do 1967. godine. Danas  Rakitno ima dvije župe odnosno dva sakralna objekta. Župa Poklečani koja je posvećena sv. Ivanu Krstitelju i župu Sutinu koja je posvećena sv. Ani Padovanskom. Glede nekih podataka koje su zapisali tadašnji svećenici u Prvom svjetskom ratu život je izgubilo 223, a u Drugom svjetskom ratu 400 Rakićana, a najviše njih je izginulo 1945.-1946. na Križnom putu, a ostalo  na bojišnici. Iz našeg sela Korita nestala su 22 mladića. Značajno je napomenuti kako je tada u selu bilo oko 30 domaćinstava zajedno sa Zaušljem. S Križnog puta nije se vratio ni moje majke stric Boško Soldo, a ni njen djed ante Rezo. Što reći osim dobro smo se i oporavili od tolikih stradanja.
Župa Sutina službeno je utemeljena 1939., ali crkva nije bila sagrađena. Sve do 1962. Dok nije obnovljen dekret.  Biskupa Petar Čule obnovio je dekret o novoj župi. Kamen temeljac blagoslovljen je na sv. Antu 13. lipnja 1967. U ožujku 1968. Crkva je završena i blagoslovljena. Prvi župnik bio je Tadija Pavlović, a istog nasljeđuje don. Jozo Radišić koji je dao neprocjenjivi obol za samu župu Sutinu. Isposlovao je građevinsku dozvolu za gradnju crkve od općine Posušje. Kako kažu živi mještani neprocjenjiva je bila njegova snaga, volja i ljubav za promicanje ovoga mjesta. Drvorede iza crkve sadio je s djecom, probijao putove prema selima s pukom. Zalagao se kako bi svima nama bilo bolje. Tada se redovina nije davala u novcu jer istoga malo tko je posjedovao. Tjedno su se prikupljali prilozi u hrani, siru, maslacu, jajima, suhomesnatim proizvodima, mesu … što je tko imao. Don. Jozo nije posjedovao svoje auto već bi se spremio ujutro rano, prikupljene proizvode stavio bi u vreće i  „rudačom“ (teretno auto koje je prevozilo rudu) put za Mostar. U Mostaru bi iste prodao i vratio se u Sutinu s prozorom ili vratima za crkvu. I danas na crkvenim prozorima možemo vidjeti natpis tadašnjih darovatelja. Takav svećenik bio je za primjer svima nama. Njegova nesebičnost je neprocjenjiva. Neprocjenjiva jer je radio i zalagao se za dobro žitelja i za buduće naraštaje koji će ostati i boraviti na ovim prostorima. Naslijediti ovu infrastrukturu kao i pohoditi ovaj sakralni objekt. O don. Jozi dalo bi se više pričati i pisati. Dao Bog da imamo više fra. Jura i don. Joza. Žalosno je što ovaj kraj nije dao  niti jednoj ulici, školi, ili nekom objektu naziv po ovoj dvojici velikana.
Od samog završetka Domovinskog rata pa sve do sada bilježi se stalni pad stanovništva. U konverziji s ljudima mještanima Rakitna, a pogotovo sa župljanima Sutine, često se pominje zapuštenost i nemarnost prema, neodržavanju i neizgrađenost infrastruktura prije svega mislim na vodovodne mreže, putne infrastrukture, ograničenu zdravstvenu njegu, udaljenost doma zdravlja, gašenje pojedinih tvrtki, nemogućnosti zaposlenja, slaba plaća … da ne nabrajam. Uistinu kada se pogleda sve je to tako. Ljudi da imaju kvalitetnije mogućnosti, zaposlenje i još kad bi se malo bavilo poljoprivredom moglo bi se lijepo živjeti. Pođemo li po selima svaka druga kuća je zaključana. Sutina skoro da je postala vikend naselje. Škola u Zaušlju koja je brojila do prije rata i po 200 đaka, danas je prazna. Pod ključem! Mogu reći kako u samom mjestu Rakitno za akademski obrazovane ljude gotovo i nema zaposlenja. Isti ostaju i prisiljeni su da djeluju u mjestima u kojima su i završili visoke studije. Za obične radnike još uvijek se može naći posao. Važno je napomenuti kako ovaj kraj obiluje mnogim bunarima, izvorima pitke vode, prahistorijskom gradinom, okamenjenim fosilima školjki, kamenim šumama … U samoj Sutini blizu crkve nalazi se prahistorijska gradina. U tom mjestu brdo u obliku stoga sijena, poznatije među mještanima kao „Pura Gradinjska“. Tu je bila rimska utvrda, a u samom brdu se nalazi pećina gdje su stanovali prahistorijski stanovnici. Sve to datira iz brončanog i željeznog doba. Neki su mještani pričali kako su 2015. godine dolazili arheolozi i zapisali ovu gradinu kao arheološko otkriće. Zbog nedostatka sredstava nikada nije ni istražena do kraja.  Kao dijete ulazila sam u tu spilju i bili su uži kanali gdje se moralo tako reći puzeći ulaziti. Što bi dublje ulazili u špilju, „špiljski hodnik“ postajao je viši i širi. Moglo se komotno ispraviti. Došla sam do veće „pećinske sobe“ gdje me je strah obuzeo i vratila se natrag prema izlazu. Puno puta sam naglašavala kako je ovaj kraj prirodni fenomen. Za podizanje i oživljavanje ovog mjesta potrebno je izgraditi infrastrukturu puta. Od iste bi jako puno koristi imala i županija, a i samo mjesto. S jedne strane mjesto bi se povezivalo sa Širokim Brijegom, a s druge strane s Hercegovačko-neretvanskom županijom preko Blidinja, s treće strane preko Tomislavgrada s Hercegbosanskom županijom. A što da vam preporučam osim da nas posjetite i doživite ovo mjesto u potpunosti  i da nam budete potpora u našoj inicijativi kako bismo napokon u 21. stoljeću dobili tih 6 kilometara asfalta. Do tada onaj naš prepoznatljivi: Pozdrav! Sretno!