MILANOVIĆ JE POSTAVIO PRAVO PITANJE
Milanović može biti ovakav, i onakav, njegovi postupci, izjave i državno-političke poruke se mogu gledati sa stranačko-političkog stajališta, jer u nekim, pogotovo prijeizbornim okolnostima ovise u velikoj mjeri o činjenici da ga ljevica podupire, ali nitko tko ozbiljnije razmišlja o Hrvatskoj danas i sutra, ih ne bi trebao ignorirati.
I svoditi na banalnu natjecateljsku dnevno-političku ravan.
Takvih ocjena, prvenstveno o ratu Rusije i Ukrajine, eurounijskim i hrvatskim politikama, je bilo puno, Plenković i njegovi glasnogovornici u politici i medijima su ga zbog toga nazivali rusofilom i ruskim čovjekom kompromitirajući jedan stup državne politike pred svijetom zbog unutarnjo-političkih razloga, danas je svakom razumnom jasno da je Milanović daleko realnije i prikladnije hrvatskim nacionalnim interesima zauzimao stav o tome nego Vlada. Milanovićevi stavovi o rusko-ukrajinskom ratu i o djelovanju bruxellske administracije su također bili potpuno suprotni stavovima ljevice, pogotovo “Možemo”, a vrlo su bliski sve očitijem potencijalnom razvoju stvari pod američkim vodstvom, odnosno suprotni pogubnim aktualnim eurounijskim namjerama.
Nevjerojatna je Plenkovićeva reakcija na javno izgovoren stav Predsjednika Republike o kupnji oružja od Francuske i Njemačke, pogotovo o “strateškom partnerstvu” s Francuskom, ponajprije zbog činjenice da iznimno puno ljudi, nimalo bliskih Milanovićevoj ljevici, a u velikoj većini sklonih HDZ-u, s nevjericom gleda Plenkovićeve “strateške postupke”.
Ti ljudi iz najrazličitijih razloga ne mogu, neće ili nemaju mogućnost postaviti pitanje koje je Milanović postavio o strateškom savezništvu s Francuskom u kontekstu francusko-srpskih odnosa i partnerstava, koja za razliku od aktualnog Plenkovićevog nejasnog savezništva i partnerstva s Francuskom o kojemu Hrvatska ne zna puno, traju više od stoljeća i u svim prijelomnim trenucima u odnosima Srbije i Hrvatske, Francuzi su Srbiji bili vjeran saveznik a Hrvatskoj neprijatelj ili u najboljem slučaju država na koju se nikada nismo mogli osloniti.
Na to istinski bitno pitanje, koje nije po svojoj prirodi i po svojoj ozbiljnosti nikako pitanje prepucavanja ili nekog nadmetanja, nego može biti prilično sudbonosno za hrvatski narod, pa je Predsjednik Republike doslovno obavezan postaviti ga, Plenković javno odgovara:
Neka ode u Pariz i to kaže Francuzima!
Neshvatljivo!
Kao da hrvatska država postoji i kao da se njena državna politika ima mjeriti po tome ide li se u Pariz ili ne ide, odnosno po nekakvom francuskom kriteriju ili arbitraži.
Takav odgovor je doslovno vrijedio kao imperativ za tzv. antifašističku Hrvatsku do 1990. godine, samo što je adresa bila Beograd umjesto Pariza, a raskid s takvom političkom kulturom i obvezom je Hrvatsku stajao desetke tisuća života i silne milijarde dolara šteta.
Zašto bi hrvatski državni poglavar, predsjednik Vlade, ministar ili u konačnici bilo tko trebao, pogotovo morao ići u Pariz bilo što reći Francuzima, pogotovo Macronu?
Sve što Hrvatska želi i ima reći može i mora moći reći prije svega u Hrvatskoj, pri čemu bi jedini arbitar od koga se traži ocjena i potpora morao biti hrvatski narod.
Francuska bi po svim egzaktnim parametrima morala biti koliko toliko odgovornoj i samosvjesnoj državnoj politici doslovno zadnja u Europi kad je u pitanju savezništvo, koje ozbiljno usmjerava državnost hrvatskog naroda, pogotovo danas u ovako turbulentnim međunarodnim okolnostima i pogotovo kad predvodi prilično opasnu antiameričku politiku potičući u Europi ratnu psihozu, nakon što je s Njemačkom i UK paralizirala Europu metastatičnim zloćudnim migrantskim politikama i nakaradnim ideološkim antivrjednotama.
U ovom trenutku, 35 godina nakon uspostave Republike Hrvatske i 30 godina nakon vojne pobjede nad agresorskom Srbijom, Hrvatska još uvijek ne kontrolira svoje međunarodno priznate granice, nema ni iz bliza riješen status hrvatskog naroda u BiH, još uvijek troši goleme resurse na razminiranje svoga teritorija, ni ne pomišlja internacionalizirati pitanje srbijanske goleme ratne odštete, te čitav niz pitanja posve sukladnih i proilazećih iz međunarodnog prava i deklarativnih vrijednosti na kojima službeno počiva EU, a bez ikakve rezerve ili pitanja slijedi francusko-britansko-njemačke političke odluke preuzimajući goleme rizike i po svemu sudeći zaduženja generacijama unaprijed, kako bi navodno Ukrajini osigurala ono što “strateški saveznici” nikada nisu i neće poduprijeti kad su isti takvi hrvatski interesi u pitanju.
Gdje je u tome savezništvo, partnerstvo, ugled, bilo što korisno i logično za hrvatski narod?
To svaki misleći Hrvat zna i tako razmišlja.
Zašto bi onda Milanović to išao reći Francuzima u Pariz, zar to ne bi trebalo biti neupitno načelo i polazište državne politike, obavezujuće i za Plenkovića, i za Milanovića, za svakoga u javnosti?
Nije stvar u tome da se to treba i može reći, ozbiljnost, status i ugled državne politike se vrednuje po tome vodi li se takva politika ili ne.
Očito Plenković i ne skriva da je državna politika posve nešto drugo i da tako mora biti.
Konačno, odavno nije vijest ovakvo ponašanje Plenkovića, iako je ova reakcija poražavajuća i s aspekta gologa razuma, jer neizravno, a očito poručuje da je uspjeh i državništvo otići u Pariz, zabrinjavajuće je, jako zabrinjavajuće da se predsjednik Vlade Republike Hrvatske uz sve navedeno i tisuće sličnih nenavedenih stvari, uporno usuđuje tako javno ponašati.
To više uopće nije njegov, to je gadan hrvatski problem s potencijalno krajnje zloćudnim ishodima.
Tragikomično bi bilo, da nije zloćudno čitati Vučićeve čestitke Plenkovićevoj državnoj politici, tragikomično jer se radi o Vučiću, zloćudno jer Vučić ne lupeta isprazno gledajući pravac državne politike Vlade Republike Hrvatske. Takav dar bi i manjeg neprijatelja oduševio.
