Home Kultura MARKO LJUBIĆ: Što je stvarno govorio, a što se Tuđmanu stavlja u...

MARKO LJUBIĆ: Što je stvarno govorio, a što se Tuđmanu stavlja u usta

258
0
SHARE

U jeku političkih rasprava o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, problemima i uzrocima državno-političkih problema s kojima se suočavamo, o globalizmu, hegemonijama, suverenitetu, višenacionalnim državama i državnim zajednicama, međudržavnim savezima, u jeku predkandidacijskih rasprava u HDZ-u, svi se pozivaju na Franju Tuđmana.


I Plenković, i Kovač, i Karamarko, i Milanović, i Pupovac, Škoro i Petrov, Suverenisti i Đapić, Pravaši i antifašisti, europski unionisti i euroskeptici. U takvim okolnostima ispada prema interpretacijama, da je Tuđman govorio, sve što kome danas zatreba pa to ispada halucinogeni tok svijesti i izraz kaotičnog uma jer mu se stavljaju u usta potpune suprotnosti.

Zato ću u nekoliko nastavaka izdvojiti njegove misli iz knjige “Velike ideje i mali narodi”, koje su iznimno aktualne danas u svim gore spomenutim raspravama. Danas onima koji čitaju s razumijevanjem nudim Tuđmanove misli iz 1969.godine o nekoliko trenutno Hrvatskoj najvažnijih pitanja:

1. Kakva mora biti politička konstitucija današnje hrvatske države, nacionalna ili građanska, unitarna ili federalna?

2. Kakva mora biti i kakva je jedino moguća Europa, unija ili zajednica, zajednica anacionalnih država ili suverenih naroda, a u tome se zrcale odgovori na pitanja unutarnjih politika u Hrvatskoj, počevši od identiteta do valute?

3. Kako odgovoriti na pitanje opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u kontekstu razmišljanja o višenacionalnim državama i hegemoniji?

Pogledajmo što je govorio Franjo Tuđman i razmislimo o tome, prvenstveno zato da nam nitko ne bi mogao interpretirati njegove misli ovisno o plitkim dnevnopolitičkim potrebama.

“U europskom životu odveć su dobro poznati primjeri slabosti i uzroci raspadanja gotovo svih nadnacionalnih i višenacionalnih državnih tvorevina zbog nejednakosti i hegemonizma, a da bi se bilo tko ozbiljan mogao ponovo upuštati u neke slične neizvjesnosti:

Zajednička država skandinavskih zemalja, Švedske, Norveške i Danske stvorena 1397, počela se raspadati 1523. izdvajanjem Švedske, godine 1814. i Norveška se oslobodila danske hegemonije, ali bijaše primorana na zajednicu sa Švedskom, no i ta Švedsko-norveška unija raspala se 1905;

Habsburška monarhija doživjela je rasulo poslije višestoljetna postojanja 1918. zbog zasukana austrijskog i mađarskog hegemonizma što je odbijao sve razložne prijedloge da se Monarhija federacijom pretvori u ravnopravnu zajednicu podunavskih i srednjoeuropskih naroda; jedan od glavnih uzroka sloma carizma u ruskoj imperiji bila je potlačenost neruskih naroda, koji su prišli proleterskoj oktobarskoj revoluciji 1917. zbog lenjinskog poziva za mir i proglašenja načela o pravu naroda na samoodređenje;

Češko-Slovačka se godine 1938. pokazala slabom pred Hitlerovim pritiskom i prema nagodbama velikih sila među ostalim i nezadovoljstva slovačkog i ostalih podređenih naroda; monarhistička Jugoslavija doživjela je 1941. ne samo vojnički poraz nego i moralno-političko rasulo zbog velikosrpske hegemonije nad hrvatskim, slovenskim, makedonskim i drugim narodima; danas u Belgiji vlada oštar sukob zbog neravnopravnosti Flamanaca s Valoncima;

Baski u Španjolskoj nastavljaju otpor potlačivanju, zbog kojeg su već u građanskom ratu (1936—1939) poveli općenacionalnu borbu;

Škotska i Walles u Velikoj Britaniji bore se za ravnopravnost s Engleskom; dugotrajni autonomistički pokret Bretonaca za samoupravu Bretagne poprimio je oblik separatističko-terorističkih nemira protiv hegemonije Francuza i centralističkih vlasti Pariza.

Doda li se svemu tome da su razlozi zašto je de Gaulleova Francuska u stvari napustila NATO bili osobito u neravnopravnim odnosima među članicama tog pakta i da su uzroci što su doveli do raskola u socijalističkom svijetu (sovjetsko-jugoslavenski raskol 1948. i sovjetsko-kineski sukob poslije 1960) i do sve većeg unutarnjeg rastrojstva Varšavskog pakta i istočnog bloka (istočnonjemački događaji 1953, mađarski i poljski događaji 1956, okupacija ČSSR-a i prijetnje Rumunjskoj, te istup Albanije iz Varšavskog pakta 1968) u staljinističkoj velikodržavnoj politici sovjetskog vodstva, koje hoće silom zadržati nametnute neravnopravne odnose ostalim socijalističkim zemljama i bezobzirnu hegemoniju neruskim narodima i cijelom međunarodnom komunističkom pokretu, — onda je očito da se napredna europska zajednica može graditi samo na suprotnim temeljima, na podlozi zajedničkih interesa, ali i jedino na čelima poštivanja pune jednakopravnosti, potpune dobrovoljnosti, i poštivanja suverene volje svakog naroda”.

Franjo Tuđman, “Velike ideje i mali narodi”, 1969.

Usporedite ova razmišljanja s aktualnom političkom paradigmom koju gorljivo zastupa Plenkovićev HDZ. Neusporedivo.

Marko Ljubić/ Foto: www.tudjman.hr