Zbilja ne znam što potiče biskupa Uzinića, da u izuzetno lijepoj propovijedi povodom proslave Uznesenja Blažene Djevice Marije u najstarijem hrvatskom Marijanskom svetištu na Trsatu zalazi u područja koja, ili ne razumije, ili se smatra nadpozvanim uspostavljati krajnje kontradiktorne standarde, koristeći svoju poziciju u Katoličkoj crkvi.
U pravilu su njegovi stavovi u tim tzv. rubnim teološkim i političkim pitanjima izrazito radikalni i suprotni svemu naslijeđenom, poznatom i općeprihvaćenom u kršćanskoj povijesti hrvatskog naroda.
Mnogi će teolozi i pogotovo vjernici danas na niz primjedbi i kritika na poruke papa i pojedinih biskupa prvenstveno, jer one imaju najširi odjek, istaknuti da je i sam Isus u čitavom nizu prispodoba koje nam donose Evanđelja bio izrazito radikalan, počesto s porukama i stavovima, koje su bile nezamislive u tim, ali i kasnijim do danas vremenima, izazivajući javnu sablazan ondašnjih vjerskih i društvenih struktura.
Da, bio je.
Ali, Isus je Bog, njegova i ljudska perspektiva usprkos tome što je bio i čovjek među ljudima, nisu usporedive, pa se bilo koja i bilo kakva ljudska, neovisno koliko hijerarhijski visoka u Crkvi perspektiva, danas ne može u istoj ravni vrednovati s Isusovom.
Jednostavno, čovjek je neusporediv s Bogom.
Uzinić u propovjedi ističe da se “pravi patriotizam ne iskazuje mahanjem zastavama i praznim riječima, već konkretnim djelima poput brige za okoliš i očuvanja prirode”.
Tko normalan i dobronamjeran na prvi pogled ne bi rekao – tako je!
A je li?
Zastava je od prvih početaka civilizacije koju baštinimo bila simbol zajednice, bliskosti pripadnika, sa snažnim emotivnim i identifikacijskim značenjem u koji je bio utkan život generacija s njihovim uvjerenjima.
Kršćanstvo je zastavi pridodalo križ kao identifikacijski simbol hrvatskog naroda.
Mogu li zastava i križ postati zaklon “praznih riječi”, negacija domoljublja i vjere?
Nikako ne mogu.
Može li se ispod zastave i križa skrivati loše domoljublje i loša vjera?
Mogu.
Znači li to da se u društvenom svjedočenju domoljublja i vjere zbog potencijalnih krivotvoritelja, loših i ispraznih domoljuba i vjernika trebamo odricati zastave ili križa, izbjegavajući tako mogućnost “ispraznog svjedočanstva”?
Nikako ne znači.
Pristanak na suprotstavljanje zastave ili križa domoljublju i vjeri jednak je odbacivanju i jednog i drugog, koliko god mi dobrih djela učinili bez tih simbola.
Jer dobra djela jesu u samoj esenciji poštovanja tih simbola i njihove povijesne vrijednosti.
Samo je koračić do toga da svrstavanjem zastave nasuprot iskazivanja domoljublja, sutra Uzinić i slični revolucionari relativiziraju križ u kršćanstvu i dovedu ga u suprotnost s kršćanskom vjerom, svodeći kršćanstvo na “dobra djela”.
Uz to što bi to bilo neprimjereno oduzimanje prava nekršćanima na dobra djela i monopoliziranje civilizacijske savjesti, bila bi to i negacija kralježnice savjesti kršćanske civilizacije.
A to je srž globalističko-ljevičarske meke revolucije kojoj je primarno kršćanski svijet izložen tijekom zadnjih šezdeset godina sa svim perverzijama koje se promiču i nameću kao nove vrijednosti i obilježja čovjeka.
To je smrt kršćanske civilizacije i kršćanstva, uz paralelnu i organsku smrt nacija i ljudske povijesti.
U Hrvatskoj, izloženoj sustavnoj relativizaciji nacionalne kulture i simbolike, izloženoj afirmaciji negacije na svim područjima identiteta i povjesnosti, u zemlji u kojoj ni iz bliza nije afirmirana kultura poštovanja svojih simbola i samopoštovanja nacije, dovoditi u suprotnost isticanje zastave s domoljubljem, a za to koristiti primjere slabosti društva nastale upravo nedostatkom samosvijesti i samopoštovanja je primjer teške destrukcije i negacija samih temelja vjerskog duha hrvatskog naroda.
Zato je pravi trenutak postaviti pitanje – može li križ izbjeći sudbinu zastave u tom javnom ludilu koje se promiče i s biskupskih govornica?
A pitamo se, otkud toliko kaosa i dezorijentacije u društvenim odnosima!?
