KAD PROĐEŠ HERCEGOVINOM
moj dom je tamo gdje slavuji napajaju dušu
pod krošnjom smokve pokraj starog puta
na dahu Neretve i pod sjajem zvjezdanih noći
tamo gdje su vrela ljeta a guvna žuta
tamo me zvona i mujezini bude
vjerne mi kavane i magaze stare
ta topla gnijezda još uvijek zovu ljude
i lahor lira – pjesnike sanjare
na slapu stiha Radobolja je muza Mostara
ispod svetih planina – nebovlačne lađe
miluju noćnika – ne bi nitko tako
od svega dragog nježnije i slađe
od Čitluka do Mostara putem ista ona prašina stara
topot naših koraka ječi, zavezan garov laje
nose nas snovi Venerinim zrakom
nose daleko i od zvijezda dalje…
Milenko Mika Ćorić
