TAKO TI JE, PJESNIČE
Jesi li sve kazao, pjesniče?
Ta, tko će sve kazati.
Sjećanja žive
iako pamćenje i zaborav skupa hodaju,
kao i bolest i zdravlje.
Istina stiže sa svih strana,
kao i laž, a ti se pitaš
što je istina, a što laž.
Samoća je i dar i kazna,
gradom hodaju i ljubav i prijezir,
a tvoj izraz lica govori nutrinom.
Sjećanja okreću stare kalendare,
valjaju smislice uz besmislice.
Tako ti je, pjesniče!
Velikani pokriveni vječnošću već spavaju.
Treba hodati na prstima da ih ne probudiš,
povremeno gledati u nebo
i slušati ples kiše.
Iako sviknute na viku vjetrova,
noć povećava strah pjevica ptica.
Pitaš se kamo će stići svi ti ljudi blijedih lica
s kojima si istim putom hodao
u želji da osvijetliš žar riječi.
Ljudi su u žurbi.
Komu još treba pjesnički pjev
dok sa svih strana mame igre na sreću.
Magle se dižu,
lađa je isplovila,
izgubili smo vesla, nismo u njoj.
Tako ti je, pjesniče!
Sve se okuplja u kap suštine,
u jauk suha lišća,
a ti, uporno riječi guraš u sonetni vjenčić,
u pjesmu neku
zbog koje su ti bore izbrazdale lice.
Tuga niotkud doluta u pjesmu, drami,
boli, peče, zaposli papir i olovku,
zakovitla, ukroti carstvo samoće.
Boje se miješaju
i više ne znaš tko je tko,
ali svačija krv je crvena.
Tako ti je, pjesniče!
Kap ironije i smisla za humor nama treba.
Bog je stvorio cijeli svijet
i iz jednog rukava jednu, jedinu
suncem obasjanu, stamenu Hercegovinu
koja nesebično ljubi Boga
i gdje bura opojan miris smilja širi.
Dođite pa vidite i osjetite! Divite se!
Tako ti je, pjesniče!
MILJENKA KOŠTRO
