Hrvatski pjevač Mate Mišo Kovač (78) na liječenju je proslavio rođendan. Sa svih strana prima čestitke, ali i priznanja, kao vrhunski glazbeni umjetnik. Vjerojatno će ga se sjetiti i oni na državnom vrhu i „okititi“ ga nekim istaknutim državnim odličjem, jer to je, kao malo tko, zaslužio, slagali se ili ne, jedan je i neponovljivi, – Mišo!
Veliko priznanje odali su mu i sami glazbenici, tj. njegovi kolege i to već dva puta u relativno kratkom vremenu u Splitu, na Splitskom festivalu i na nogometnom stadionu na Poljudu.
Mišo je toliko značajan, popularan za hrvatsku glazbu da mu već sada slobodno mogu dati ulicu ili trg u Zagrebu, Splitu i Šibeniku.
A jedan dio onih koji ga danas uzdižu u nebesa skoro su ga „pokopali“. Marginalizirali su ga, podcjenjivali i bacali u blato, jer kao to što on pjeva „to je šund“ i tome slično. Čak su se neki i smijali kad je govorio da je pjevač s najviše prodanih ploča (i ostalih nosača zvuka). Međutim, to je točno, pa neka se smiju(sami sebi) i dalje.
Dakle, to je čovjek čiji je sin, Edo, bio jedan od najmlađih hrvatskih branitelja-dragovoljaca (HOS-ovac) i koji je izgubio život pod još nerazjašnjenim okolnostima.
Umjesto da mu pomognu u tim teškim životnim situacijama većina medija, pa i glazbenika, tj. njegovih kolega „iskoristilo“ je tu nevolju da ga još više ponize, iako se on nikada poniziti ne može.
Sjećam se kad ga je moja malenkost, u suradnji s producentom Vladimirom Mihaljekom-Mihom, jednom pozvala na humanitarni (braniteljski) koncert u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište (HNK) da su mi neki glazbenici i „kulturnjaci“ neprestano nakon toga govorili: kako sam to mogao, nije Mišo za HNK, te da je njegovim nastupom i ta kulturna ustanova dobila „narodnjački štih“!
Stoga, kad se danas na sve strane govori i piše o njegovoj veličanstvenoj karijeri treba se podsjetiti i 1999., kad je namjeravao izvršiti samoubojstvo (pucao si je u grudi). Što su tada neki medijski „monstrumi“ pisali? Da se je stvarno želio ubiti pucao bi si u srce, a ne pokraj njega! Da to su među ostalim objavljivali!
Četiri godine nakon toga bio je polumrtav, ležao nakljukan sedativima.
I materijalno je propadao. Zvali su ga na nastupe i u Srbiju, gdje je još uvijek „kralj“,, ali on nikada nije pogazio svoju riječ. Jednom je nakon Domovinskog rata rekao-nikada više u Beograd! I nije nikada otišao ni na „kavu“.
Mišo, hvala ti, i sretan ti rođendan!
Mladen Pavković
