Lijepo je vidjeti da se u našem duvanjskom kraju još uvijek drži do običaja paljenja svitnjaka uoči Ivandana. Neki su se svitnjaci već užgali, drugi gore, a neki će uskoro „planuti“.
U fotogaleriji pogledajte nekoliko snimaka naših svitnjaka koje smo upravo snimili u Tomislavgradu.
Od Ivana do Ivana, od vode do vode, da me noge ne bole!
Ivandanski svitnjaci običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana. Riječ je o običaju iz pretkršćanskoga vremena koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, proljetna i jesenska ravnodnevica). Znanstvenici tumače da su to ostaci pretkršćanskih kultnih običaja, koji su se uklopili u nove religijske uzance, a prema pučkom vjerovanju, posljednji starozavjetni prorok Ivan, koji je u Jordanu krstio Isusa, zaštitnik je voda i vrela, pa su se u nekim krajevima ljudi kupali prije izlaska sunca na ovaj blagdan.
Prema drevnoj tradiciji pale se i preskaču velike vatre uz riječi: “Od Ivana do Ivana, od vode do vode, da me noge ne bole! I ruke, i noge, i glava, i duša…” Pjesma ide dalje, u molitvu za cijelo malo misto: “Od Ivanje do Petrove – da nas vile ne pohode…”
Nekada je svaka katolička kuća sudjelovala u ovom običaju paljenja svitnjaka. Djeca i stopanjice iznosili bi slamu i grane na mjesto paljenja svitnjaka.
Svako čeljade donosilo bi iz kuće upaljenu glavnju i njom bi palilo slamu i sve što je pripremljeno za paljenje.
Oko vatre bi se okupila i djeca, i mladi, i stariji. Bilo bi pravo natjecanje čija će vatra biti veća. Djeca bi preskakala vatru kada bi plamen bio najveći. Mladi bi znali oko vatre igrati kolo pjevajući u kolanju pjesmu svetom Ivi. Kada vatra sagori, svi se vraćaju svojim kućama. Tada bi se uzimalo svetu vodu i njome se škropilo stoku, štale i sve što je vezano uz blago (stoku).
Na Ivandan, rano ujutro, natjecali bi se i djeca i odrasli, tko će ranije ustati i prvi pogaziti pepeo od sinoćnje vatre, jer se vjerovalo da će onaj tko prvi pogazi pepeo ivandanjske vatre, biti zaštićen od bolesti nogu, a mladi će biti brži na svadbenim trkama. Vjerovali su da je dobro i stoku prevesti preko pepela od svitnjaka.
Sveti Ivo crkvu gradi,
ni na nebu, ni na zemlji,
neg u zraku, u oblaku.
Ni drvetom, ni kamenom,
nego lišćem od bršljana.
Tu je Isus dolazio,
mladu misu govorio.
Tu Marija dolazila,
I Isusu govorila,
da oprosti svim grešnicim.
Sveti Ivo Krstitelju,
dragi Božji prijatelju.
Tebe molim, moli za nas,
u potrebi pomozi nas:
sada, uvik, na kraj smrti naše,
pored ove gorke čaše.
U ljubavi da živimo,
u pokori da umremo.
Sina Božjeg da vidimo,
da se s njime veselimo
po sve vike vikova. Amen. /
Tomislavcity/SD/rama.co.ba
Više fotografija u galeriji.
