Za Hajduka Andrijicu Šimića po kojem je i HNK Hajduk dobio ime. Zna se kako je “bogatima otimao i sirotinji davao”. Kako bi to mogao bio je fizički uvježban.Stoga je u narodu bio omiljen, opjevan i dan danas hvaljen i slavljen. O tome govori priređeni veličanstveni doček doček u Splitu nakon puštanja iz zatvora . Hajduk Andrijica Šimić ostao je vjekovima uklesan 1911. god.
Osnuvanjem NK HAJDUK koji ih upravo po HAJDUKU Andrijici Šimiću dobio ime. Grob prvoga Hajduka Andrijice Šimića je u Runoviću , groblju jugozapadno od Crkve Gospi od Karmela
Stoga ove godine dana 16. srpnja očekujemo posjet delegacije Hajduka Runoviću i polaganje vijenaca, na grobu čovjeka u čast kojega HAJDUK nosi ime.
A svaki pravi Hajdukovac bar jednom godišnje trebao bi doći u Runoviće pokloniti se HAJDUKU i upaliti svijeću Čovjeku Hajduku koji im podari ime i recept kako se boriti kroz život i davati za svoj narod..
Neka mu je vječna slava, počivao u miru Božjemu…
Petar Perkušić
Prije 150 godina održana prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku
Po okončanju sudskog procesa, austro-ugarske vlasti su 31. kolovoza 1872. osudile Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora.
Prije 150 godina, 16. lipnja 1872. započela je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u austro-ugraskoj Dalmaciji. Suđeno je legendarnom hajdučkom vođi Andrijici Šimiću i njegovim jatacima. Legendarnog hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, poznatog kao kralj gorskih klanaca, uhitila je austro-ugarska vojska 14. siječnja 1871. u mjestu Runovići, u zaleđu Biokova. Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala radi pozamašne nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: “Moje noge nad vašim glavama bile”. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaseoku Prodani, kod Zagvozda. Andrijica Šimić rodio se 22. studenoga1833. u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, a kadija, kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio. Kad je odlučio postati hajduk, napadao je osmanske karavane, trgovce i kiridžije najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Zajedno sa svojom hajdučkom družinom znao je odlaziti i na pohode i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa sve do Sarajeva i Travnika. Kako je pljačkao i po austro-ugarskom teritoriju i njihove vlasti su ga željele uhvatiti po svaku cijenu, piše povijest.hr. Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.
Austro-ugarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini. Suđenje je održano u Splitu i bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Optuženi su Andrija Šimić, kao harambaša, te Petar Sekulović, Ante Bilić, Ivan Meštrović, Petar Bašić, Mato Dražić, Jozo Ćorić, Nikola Krajina, Ante Jović, Marijan Jović, Grgo Burilo, Anto Radalj, Ilija Sekulović i Ivan Lončar. Andrijica je osuđen na doživotnu robiju, ali je nakon 30 godina pomilovan i pušten na slobodu. Ostali osuđeni bili su Petar Bašić 18 godina, Ivan Prlj 19 godina i 2 mjeseca, Nikola Krajina 17 godina, Ante Jović 17 godina, Marijan Jović 16 godina, Ante Radalj 14 godina, Franjo Akrap 9 godina i 6 mjeseci, Nikola Prlj 1 godinu teške tamnice, Mate Jović 8 mjeseci, Ilija Sekulović 4 mjeseca, Andrija Bitanga 3 mjeseca, Ante Jović ml. 3 mjeseca i Jozo Sekulović 2 mjeseca. I nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, ostao je legenda. Doputovao je brodom u Split 17. prosinca 1901. godine. Na splitskoj Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta. Na jednome putovanju nenadano je preminuo u Runovićima, 5. veljače 1905. godine. Pokopan je na mjesnom groblju tik do groba svoga izdajnika Ante Garca, koji je organizirao njegovo uhićenje 1871. godine. Položaj kako je ukopan je takav da se ispunila Šimićeva kletva da njegove noge budu iznad Garčeve glave.
