Home Kultura Pogled iz BiH na predsjedničke izbore 2020. u RH – naučene lekcije...

Pogled iz BiH na predsjedničke izbore 2020. u RH – naučene lekcije i opomena uoči parlamentarnih izbora 

750
0
SHARE

 

Zanimljivo je kako ljudi iz svojih skrivenih kutaka  priželjkuju idealnog kandidata (i u nedostatku boljega, idealnim proglase čak i potpuno nekompetentnu osobu za posao predsjednika države), komentiraju završnicu kampanje kao da još uvijek izborna kampanja nije ni počela, kao da imamo još uvijek 11 ili 111 kandidata, a sami nisu spremni ni u svojoj Mjesnoj zajednici iskazati bilo bunt, bilo inicijativu, bilo kritiku. Kao u športu – svi bismo rado bili izbornici, pa i kada osvojimo drugo mjesto na svijetu, naći će se oni koji bi znali bolje postaviti igru i izabrati bolju postavu.

Ne kažem da kao nacija možemo biti sretni i zadovoljni činjenicom da je upravo ovih 11 kandidata pokušalo ponuditi svoju viziju RH za slijedeću “petoljetku”, ali eto, što ćemo kada su Ivan Aralica i Mirjan Damaška (uvaženi akademik američke akademije) prestari za kandidaturu, kada se Pavuna ne bi rad kandidirao, kada Raspudić (pr)ocjenjuje da (još) nije njegovo vrijeme (ili možda nikada ne će ni biti), kada su Šole, Ljubići, Dujmovići, Jovići, samo komentatori i promatrači „igre“, ne i sudionici, kada se drugi pametni Hrvati radije bave unosnim biznisom, ili čim bilo – samo ne politikom. Jer, samo kod nas se čak i višom politikom  može baviti tkogod hoće, doslovno komu god padne napamet. Za taj zanat ti ne treba nikakva škola, rekli bi neki. Važno je imati volju, htjeti i pronaći stranačku bazu koja će te gurati. I začešljati se za predsjednika države, saborskog zastupnika, ministra u Vladi, gradonačelnika…

I nakon posljednjeg javnog sučeljavanja Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića ostajemo jednako podijeljeni, s tim što nismo sigurni je li Kolinda uspjela uvjeriti dio hrvatskih birača iz BiH, da trebaju izići na izbore ponovno i nakon što je Škoro, njihov prvi izbor, ispao iz utrke. Jer u mrtvoj utrci  kakvu očekujemo u finišu izbora nije više važan samo postotak prednosti, bitan je svaki glas. 

Neki se javno pitaju, je li nama u Herceg-Bosni danas uopće važno tko je na čelu susjedne države, makar to bila naša Domovina RH?

Važno je itekako! Predsjednik je najvažnija politička institucija preko koje se naš glas može čuti na svjetskoj političkoj sceni, u institucijama EU i drugim svjetski važnim političkim subjektima koji odlučuju o našoj sudbini. PRH, u konzultacijama s Predsjednikom Vlade RH, određuje veleposlanika i konzule RH u BiH, koji su po prirodi posla „oči i uši“ hrvatske državne politike u Sarajevu, Banja luci, Tuzli, Mostaru i cijeloj BiH. Predsjedni(k)ca RH imenuje glavnog vojnog zapovjednika i zlu-ne-trebalo, u slučaju rata, zapovijeda Hrvatskom vojskom. Također, u dogovoru s premijerom, imenuje šefa obavještajnih službi.

I nakon ove kampanje, opet se pitamo zašto nemamo idealnog kandidata ili kandidatkinju za PRH, koji/a bi bi(o)la praktični vjerni(k)ca, a uvažen u svijetu; svjetski tip a nacionalist; materijalno neovisan, ali obvezno moralan, pošten i čestit… ???

Stara je istina da narod ima vođe kakve zaslužuje. To smo što jesmo i naši kandidati predstavljaju  nekakav najmanji zajednički nazivnik svih naših vrlina i mana. Možda imamo precijenjeno mišljenje, bolje reći zablude o sebi kao narodu, u cjelini.: da smo praktični vjernici u velikoj većini (a dobro znamo da nismo), da su korumpirani samo političari (ne i mi koji ih korumpiramo), da smo domoljubi kakvih na svijetu nema (istovremeno spremni sami sebe optuživati ili olako dopuštati drugima da nas označe kao „agresore“ i „zločince“, iako nikada kroz povijest nismo vojnički prešli u tuđe dvorište).

Što će značiti  izbor KGK a što ZM za predsjednika RH slijedećih pet godina i što će to nama u BiH donijeti?

Za aktualnu PRH Kolindu znamo. Iako bi, očekivano u drugom, ponovljenom mandatu zasigurno mogla otvorenije zastupati interese i Hrvata iz BiH, ne ponavljajući više otrcanu ispraznicu o pravu na „konstitutivnost“, pravu na izbor svoga predsjednika u BiH (velika li dostignuća na kraju 21. stoljeća?!). Dobro je što se ni Milanović ne bi usudio ići ispod crte dosegnutog konsenzusa o primjeni ustavne odredbe Ustava RH o dosljednoj zaštiti Hrvata izvan RH. Međutim, za očekivati je da bi Milanović u slučaju pobjede, na eventualnu inauguraciju pozvao druga Komšića, „nelegitimnog, ali legalno izabranog člana PBiH“.  Veću opasnost bi u slučaju pobjede Zorana Milanovića, predstavljali njegovi mogući savjetnici, ljudi koji su ga kroz kampanju pratili, od Ranka Ostojića kojega pamtimo kao ministra MUP-a koji je slao svoje „specijalce“ na prostor BiH, e da bi zajedno s obavještajcima MI6 „obrađivali“ prije svega „nepodobne“ hrvatske političare iz BiH. Ili Orsata Miljenića kojega pak pamtimo po „uslugama“ haaškom Tužiteljstvu, a iz „duboke države“ svoje usluge će Milanoviću ponuditi i notorni Anto Nobilo, Saša Perković i njima slični. 

Uz sve to, doći će brzo (brže nego mislimo) i parlamentarni izbori. A s eventualnom pobjedom Milanovića rastu krila SDP-a, ne toliko Bernardićeva SDP-a, ni Komadinova ni Piculina, nego Zokijeva SDP-a. Hoće li se Škorina „karizma“ istopiti odmah nakon izbora ili, po već viđanom scenariju, tek nakon  „sukoba na desnici“ zbog mjesta na izbornim listama? Hoćemo li kao narod opet na „Badnjicu početi spremati Božić“, kada liste već budu gotove, komentirati, navijati, proklinjati ili pozivati (opet!) na bojkot izbora, ili ćemo kao zrela i odgovorna nacija i pojedinci, već sada bar početi razmišljati kako popraviti vlastitu poziciju najprije u hrvatskoj javnosti, sutra u Hrvatskom Saboru, a onda i na terenu, tamo gdje živimo, u svojoj BiH?

Mogu li se naši (stra)teški politički, ekonomski i nagomilani socijalni problemi uopće više rješavati u normalnom zakonskom okviru, ili…? Ili su se stekli uvjeti za masovnu pobunu pa „kom obojci, kom opanci“? Samo pitam, ne zaključujem.

Kako bilo, već sada je jasno kako ne izlaskom na izbore, mi šaljemo poruku da ne želimo uticati tko će nas sutra zastupati u razgovorima a možda i pregovorima o našoj budućnosti, o budućnosti naše djece. A, hvala Bogu, još uvijek imamo priliku za to. Ako nam  je teško sjesti na autobus ili u auto i „potegnuti“ do Mostara, Banja Luke, Sarajeva, ili Tuzle, a u Hrvatskoj par stotina metara do biračkog mjesta, onda nismo politički narod i ne zaslužujemo bolje. Tada nam preostaje samo naricati, proklinjati, prstom upirati, tražeći krivca, optuživati za našu „prokletu“ sudbinu. Pitat ćemo se onda je li to udes ili tragedija, ako ne naroda, onda zasigurno cijele jedne generacije, koja je imala hrabrosti, srca, znanja i spremnosti obraniti gole živote, ali ne zna organizirati život u stanju kakvog-takvog mira. Ne daj Bože da se ostvari ono čega se boji stari vuk, naš priznati i poznati književnik, H. Hitrec koji je uoči sučeljavanja na HRT-u dobro zapazio: – Uopće ne sumnjam da će kandidat SDP-a i pridruženih cirkusanata u zadnjim izjavama biti ispunjen hrvatstvom i hrvatskim zanosom uopće, kao što je bio i u danima prije parlamentarnih izbora koje je izgubio. Ali ljudi kratko pamte, padaju na trikove šibicara, a kako ne bi na retoriku koja godi ušima. Osim toga, Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu. Već su imali u ovom stoljeću tri petoljetke za pamćenje.

Ponovit ćemo opet sa starozavjetnim Prorokom: O ISRAEL, PERDITIO TUA, EX TE! 

O Hrvatska, o Hrvati, propast vam dolazi od vas samih!

(analitički tim bpz-a)voditelj Tima Mladen Ljubić-Vajta