.
Dani su sjećanja na one koji se preseliše u vječnost. Zato sam stigao u Ramu zapaliti svijeću na grob pokojnog oca, koji poginu u svibnju 1942. braneći Ramu od napada četničkopartizanskih bandi iz pravca Kupresa. I na grobove onih koje ubiše četnici.
Ovoga puta odlučio sam posjetiti i spomenik ramskom junaku Stipici Sičaji GEGANU.
Nakon dobra četiri sata planinarskog hoda evo me u Zlopolju, na Ljubuši na 1500 m nadmorske visine. Na ulazu u selo izdaleka vidim spomenik, ugledao sam ljudsko biće ispred jedne kuće. Potrčim da mi ne umakne.
Valjen Isus, viknem, žena odgovori uvik. Tražim Geganov spomenik možete li mi pomoći?
Kako ne, odgovara, ali moramo sjesti u moj terenac nije baš blizu. I tako me ova dobra žena doveze do doca u kojem je spomenik. Pomolim se, zapalim svijeću i natrag. Ona je Mirjana Šaravanja, a njezina pokojna majka bila je očevidac tog kobnog dana 8.11.1945. kad je Gegan ubijen. ” Skrivao se tu u kući obitelji Miletić, kad je OZNA okupirala selo, susjed Miletićevih ( izdajnička imena odiosa sunt) ga je izdao.
Upali su na jedna vrata, on je pobjegao na druga vrata, bježao je gore prema šumi kad su ga teško ranili, pao je u onom docu i presudio sam sebi da ne padne dušmanima živ u ruke. Gegana je ranio Branko Dangubić pripadnik OZNE iz Bileće. Tu su ga seljani zakopali. Posline je došla rodbina i odvezla ga u Ramu.
Moja velika zahvalnost ide Ivanu Filipoviću koji inicira podizanje ovog spomenika, ali ga je nemoguće bez vodiča naći. Spreman sam sudjelovati u troškovima postavljanja bar pet oznaka do samog doca u kojem je spomenik.
Predlažem da ramski planinari i mladi odrede jedan datum u godini kao MEMORIJALNI POHOD NA GEGANOV GROB, rado bih se pridruẓ̌io i da to postane tradicija i zahvala ovom velikom čovjeku i junaku. Jer od naroda opjevani Gegan i Geganovci su tri godine čuvali Ramu, dugujemo im zahvalnost.
Ne smijemo ih zaboraviti.
I pope se na Idovac i vrh Vrana, dižem ruke prema nebu O BOŽE ČUVAJ NAŠU RAMU!
I natrag u Zagreb.
Vaš Petar Lovrić.
