Home Kultura Požar u pariškoj Našoj Gospi podsjetio Francuze na njihovu staru vjeru

Požar u pariškoj Našoj Gospi podsjetio Francuze na njihovu staru vjeru

788
0
SHARE

Da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi, kršćanstvo bi slabo prošlo. Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Autor: Hrvoje Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom. Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi. Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje. Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo. Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma. Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru “ulicu” hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli. Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih. Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom “Ranjena Crkva u Hrvatskoj”: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – “nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada”. Ivančević je svoj prilog naslovio “Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine”, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti “opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine”. Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

Upravo su ta Europa i taj “svijet” mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi? Da liječe savjest? Ma kakva savjest. Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je “mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja” još bila u papirima: “Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine? Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.”

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći, ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj “svijet” mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi? Da liječe savjest? Ma kakva savjest. Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila. Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste “pokret” za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom. Što znači da ne treba ispuniti “uvjete”, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela “zajednički jezik”- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori i pojas za spašavanje


Tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi. No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu? Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih. Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke “specifičnosti” koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana. I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi. No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

“Od Mure i Drave do Jadranskog mora”


Stotinu godina nakon” prisajedinjenja” (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu. Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani. Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske “od Drave do Jadranskoga mora”, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati “od Mure i Drave do Jadranskog mora”, što je bilo prihvaćeno. No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij


Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju “hrvatskoga pitanja”

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili “legitimni cilj”. Očito ne prati rad Postulature i fra Miljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. (“Narod vam to nikada ne će zaboraviti”, reče Stepinac na suđenju 1946.). Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim. U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz “Martirologije” don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana. Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju “hrvatskoga pitanja”. Usput: u Drugom svjetskom ratu “saveznici” su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio “legitimni cilj” u Josipovićevoj povjesnici.