Nikada ne znaš kada će te prošlost ponovno pronaći. Ponekad se dogodi usred bijela dana, na običnoj gradskoj ulici, među ljudima koji žure svojim životima.
Išao sam ulicom, noseći svoje godine, svoje rane i uspomene za koje sam mislio da su duboko zakopane. A onda sam ga ugledao.
Čovjeka kojeg nikada nisam želio ponovno vidjeti.
Prepoznao sam njegovo lice. Njegov hod. Njegove oči. To je bio on. Onaj koji me je u logoru ponižavao, tukao, mučio i pokušavao slomiti. Onaj čiji su koraci nekoć značili strah, bol i novu noć bez sna.
Danas je hodao slobodno.
Bio je običan prolaznik. Možda je išao u trgovinu, možda kući, možda na kavu s prijateljima. Ljudi su prolazili pokraj njega ne znajući što nosi njegova prošlost.
A ja?
Ja sam na trenutak ponovno bio u logoru.
Vratili su se mirisi, glasovi, udarci i slike koje sam godinama pokušavao zaboraviti. Srce je počelo snažno lupati. Ruke su zadrhtale. U grlu je zastao glas.
Pitao sam se: kako je moguće da žrtva i dalje nosi svoje rane, a čovjek kojeg pamti po patnji slobodno prolazi ulicama?
Nisam tražio osvetu. Nisam želio postati ono što je on bio. Želio sam samo jedno da pravda jednom pogleda u oči onima koji su preživjeli.
A GDJE JE TU NAŠA DRŽAVA?
Ovdje se moramo zapitati nešto mnogo ozbiljnije.
Koliko još godina mora proći da bi se sustavno istražili zločini počinjeni nad hrvatskim braniteljima i civilima u logorima? Koliko još svjedoka mora ostarjeti, koliko ih mora otići na drugi svijet, a da nikada nisu dočekali pravdu?
Država mora učiniti mnogo više!
Nije dovoljno jednom godišnje položiti vijenac, zapaliti svijeću i održati govor o žrtvama. Nije dovoljno prisjetiti se logoraša samo na obljetnice i prigodne datume.
Potrebna je ozbiljna, sustavna i odlučna državna politika.
Potrebno je osigurati više istražitelja, tužitelja i stručnjaka koji će se baviti ratnim zločinima. Potrebno je ubrzati postupke, zaštititi svjedoke, prikupiti dokaze i učiniti sve što je zakonski moguće kako počinitelji ne bi izbjegli odgovornost.
Posebno je bolno što mnogi hrvatski logoraši danas žive sa svojim traumama, narušenim zdravljem i osjećajem da ih je sustav zaboravio.
Zar je previše tražiti da država stane iza ljudi koji su prošli pakao samo zato što su bili Hrvati, branitelji ili civili na području koje je trebalo braniti?
Ne tražimo osvetu. Tražimo pravdu. Ne tražimo mržnju. Tražimo odgovornost.
Jer nije pravedno da žrtva cijeli život nosi posljedice zločina, dok počinitelj, ako nije procesuiran, može nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Naša država ne smije okrenuti glavu. Vrijeme prolazi, svjedoci nestaju, a istina ne smije otići u grob zajedno s njima.
Rane od logora možda se ne vide, ali nikada ne prestaju boljeti.
ŽRTVE LOGORA NE TRAŽE POVLASTICE. TRAŽE DA IH SE ČUJE, DA IH SE POŠTUJE I DA PRAVDA NAPOKON POKUCA NA VRATA ONIH KOJI SU POČINILI ZLOČINE.
Ne zaboravimo logoraše. Ne zaboravimo njihovu patnju. I ne dopustimo da njihova šutnja postane naš zaborav.
JER DRŽAVA KOJA PAMTI SVOJE ŽRTVE MORA SE BORITI I ZA NJIHOVU PRAVDU!
U spomen svim hrvatskim braniteljima i civilima koji su prošli torture srpskih koncentracijskih logora.
UBDR ZAGREBAČKI VELESAJAM
Ž.B.
