Nije lijepa voditeljica kriva…Krive su bajke. Koje djevojčice iz noći u noć ušuškavaju u san o princu na bijelom konju. A princ je u njima uvijek lijep, mlad, dobar, pravedan, hrabar i bogat. Konjušar na bijelom konju, nadničar na bijelom konju, pekar na bijelom konju, pastir na bijelom konju, tesar na bijelom konju…Ne ide pa ne ide…Mislim ide, ali nije bajka.
S odrastanjem bajke zamjenjuju filmovi, romani, sapunice, mediji…Ovi posljednji s posebnim strahopoštovanjem hvale i slave prinčeve našega vremena. I oni su lijepi, mladi, dobri, divni i krasni i onda kada to nisu, uz jedan uvjetić: da su puni love. Razni krimi-džimiji (kako im tepaju starlete), političari, tajkuni rasporedili su se u snove i uzdahe balkanskih ljepotica. A tek sportaši! To je još veći level. Taj magični 3 u 1: izgled, mladost, lova! I sada se svi čudom čude zašto se ona odlučila za nogometaša a ne bauštelca! A cura se čak nije ni dotakla možebitne love svoga dragog nego je odaslala svijetu i puku nekoliko oda o njegovoj dobroti i njihovim dodirnim točkama koje, kaže, s bauštelcem ili prodavačem lubenica ipak ne bi imala. U nekoj vrsti naknadne isprike i objašnjenja kaže da je samo iskrena i da u njezinoj obitelji nikada nije bilo bauštelaca nego samo, pojednostavljeno rečeno, fakultetlija. Ona bi, nadalje, radije bila s dotjeranim odvjetnikom nego sa znojnim bauštelcem. Iako je, što se znoja tiče, njezin nogometaš tu puno kompatibilniji bauštelcu nego odvjetniku, ali hajde dobro, različiti su kutovi gledanja na istu stvar.
Pa tako i na loptu i lopatu.
Na putu do posla svaki dan prolazim pored jedne zgrade na kojoj već izvjesno vrijeme rade bauštelci. Dok se dobar dio grada žali, s šumom klima uređaja u svojoj radnoj blizini, na nesnosne vrućine, gužve, život, državu, na stoljeće sedmo i dvadeset i sedmo, beuštelci lete po krovnim konstrukcijama kao u kakvoj virtualnoj igrici, pri tome još i zapjavaju, pa izvale koji vic, pa zazvižde kojoj ljetnoj haljinici što zalepriša pored zgrade…
– Da nema ovih bauštelaca, ne bih ni znala da sam žensko – smije se gospođa srednjih godina kojoj su očigledno uljepšali dan. Ne kažem, druge bi taj isti čin doživjele kao seksistički ispad.
Uglavnom, iza tih ljudi čije je zanimanje postalo sinonim za sveopće luzerstvo u životu, ostaju divna graditeljska zdanja, balkoni, katovi, krovovi, kvartovi, mostovi, rotori, autoceste…Pa i vile i bazeni onih koji ih podcjenjuju kao nekoga tko ne zna ništa ni o čemu.
Hajmo postaviti stvari ovako: da se ovoga trenutka dogodila, ne daj bože, kakva apokalipsa i da treba graditi sve ispočetka, od koga bi ovaj svijet imao više koristi, od svih ovih koji omalovažavaju bauštelce i ili baš od tih bauštelaca?!
A koliko su ovakvi ili slični stavovi o bauštelcima utjecali na to da djeca prilikom izbora zanimanja izbjegavaju škole u kojima se obrazuju zidari, moleri, tesari, armirači, izolateri i kakve je to posljedice ostavilo na naše gospodarstvo je tema neke ozbiljnije priče.
Nedavno sam bila na Zbiljskom jezeru u Sloveniji po kojem plovi stotine labudova. Bajkoviti prizor koji privlači mnoštvo turista iz Europe. Oko jezera su sela s lijepim kućama, još ljepšim okućnicama i naravno štalama s domaćim životinjama. Mislite li da Slovenci ili Nijemci s gađenjem doživljavaju miris stajskoga gnojiva iz njih?
Naprotiv!
Dive se mirisu prirode i života.
Kakve veze sada ima ovo s bauštelcima, pitate se. Za mene itekakve.
Cure, ne vjerujte ništa celebrity magazinima, bajkama, instagram diktatima o idealnim muškarcima.
Vjerujte u staru dobru ljubav. A ljubav je uvijek čudo.
I ne dopustite da zbog tuđih predrasuda, stereotipa i gluposti propustite svoga princa.
On se može pojaviti bilo gdje, na bilo čemu. Konju, golfu, motoru, brodu, avionu, tramvaju, stopiralištu…
A princ na traktoru?
Meni zvuči super.
Princ na baušteli?
Kao iz reklame života.
