VUČE IH NEŠTO TAMO, A NI SAMI NE ZNAJU ŠTA
Proslava Velike Gospe u Olovu 1924. godine
Olovo je malo neznatno mjestance u Kladanjskom kotaru u Bosni nekih 80 km istočno od Zavidovića. Nekada je to bio znameniti rudnik, gdje se je kopalo olovo – odakle mu i ime. – Bio je tu negda i franjevački samostan s crkvom, glasovit radi čudotvorne Gospine slike što se tu čuvala. Sve je to prošlo. Danas na tom nekada slavnom mjestu nema nijedne kršćanske kuće. Katolici su rastjerani, crkva zapaljena, samostan porušen; te mjesto sjajnih dvora strše sive ruševine razorenih zidova. Ali ipak su i te ruševine našem narodu mile. Već zato, što mu čuvaju uspomenu na stare dane, što ga sjećaju na staru slavu. Vidjelo se to i ove godine.
Dan prije Gospojine oživjele su sve okolišne planine. Već ranom zorom uputile su se sa svih strana povorke, da se još prije nego sunce pripeče dohvate planine i šumskog hlada. Jer dalek je put do Olova. Valja ići i po 8 i 10 sati. Oni iz doline Spreče iz okolice Tuzle pošli su još prije dva dana. Prenoćili su tamo negdje na jednoj visoravni u okolici Kladnja. Naložili vatru i kraj vatre legli, a drugi su bdili i čuvali stražu pred vukovima i ostalom zvjeradi. A u onoj planini na daleko i široko nigdje nikog nema. I opet ljudi idu. – Na hiljade ih dođe Gospi Olovskoj, da tuže i plaču nad onim ruševinama. Vuče ih nešto tamo, a ni sami ne znaju šta.
Kad se sjetimo prošteništa po drugim kršćanskim krajevima, i usporedimo sa ovim našim u Bosni, tuga nas obuzme. Tamo vesele hodočasnike vuku brzi vlakovi. Po ravnim cestama idu vesele čete sa zastavama u rukama i s pjesmom na ustima. Na prošteništu dočeka ih u divnim crkvama zvonjenje milozvučnih zvona. Brojna svratišta pružaju prigode, gdje će se ljudi okrijepiti, odmoriti i prospavati, da se opet sutra veseli i odmoreni povrate svojim kućama.
Kako je to u siromašnoj Bosni drugačije! Od kuće se pođe još po mraku sa fenjerom (svjetiljkom) u rukama. Ide se u grupama, jer je dalek put, a putovat će se i kroz razna turska sela i kroz šume, gdje ima svakojake divlje zvjeradi, a i zabasati se može vrlo lako. Ide se većinom pješke, ali svaka grupa povede većinom konja, da bude pri ruci, ako koji od starijih ljudi susta na putu pa ne mogne dalje. Mlađarija ide pješke – za mladež je sramota jahati. Putem se ne govori puno i ne pjeva. Svako nosi svoju torbu na leđima i ustrpljivo ide brdom i moli. Obično jedan od grupe cijelim putem predmoli krunicu, a drugi odgovaraju. Sa raznih strana izbijaju druge grupe, šute, mole i prolaze. Daleko tamo na onoj kosi vide se druge grupe, što su prije prošle, pa se odmaraju. Oko 3 sata iza podne već se približuju Gospinom svetištu u Olovu. Ozbiljno raspoloženje zavlada svim hodočasnicima. Idu do na vrh brda, pod kojim su ruševine, kleknu, šire ruke, dižu ih u vis i ljube zemlju. Onda svi raskrile ruke i tako raskriljenih ruku mole. Dirljiv je to prizor. Iza obavljene molitve na brdu i prvog pozdrava Gospi silaze dolje do samog svetišta na ruševine, a putem pjevaju onu svoju tugaljivu melodiju kao da plaču O Marijo, o Marijo, bolne duše ljekarijo! Pokaži nam Sinka svoga, našeg Boga predobroga! U to su već prispjeli i svećenici, većinom franjevci, što pješice što na konjima sa raznih strana i posjedali naokolo po kamenju i počeli ispovijedati. Već je mjesec daleko na nebu otskočio, već je dobrano i zastudilo, kad su se pojedini svećenici digli sa hladnog kamena, prestali ispovijedati i između onih tisuću svijeća, što ih je svijet po kamenju zapalio, pošli da traže, gdje će pod drvetom preko noći otpočinuti.
A na ruševine neprestano pridolaze nove karavane. – Na golim koljenima obilaze oko zidina s krunicom u ruci, kupe se oko jednog kamena, gdje misle da je bio oltar, ljube ga, mole oko njega. Stranac kad to sa strane gleda, proplako bi nad sudbinom jednog čestitog naroda, kome je nepravda otela ono što mu je najdraže.
Rano u zoru već oko 4 sata bila je prva misa, da se mognu pričestiti oni što su se jučer ispovjedili. Međutim se i danas već ispovijedalo. U 8 sati bit će glavna i zadnja misa. Zato tako rano, da se svijet za vremena prije noći mogne povratiti svojim kućama.
Na maloj uzvisini položeno je nekoliko dasaka preko kamenja i to je oltar. A crkva? S pjesnikom bi najtočnije mogli reći: Crkva mu je divno podnebesje; oltar časni brdo i dolina; tamjan miris, što se k nebu diže iz cvijeta i iz bijela svijeta.
Sv. misu i propovijed imao je ove godine veleč. fra Arhanđeo Grgić iz Sarajeva. Lijepo nam je kazao zašto i na koji način imamo štovati Majku Božju. Upozorio nas je, kako uz ostala Gospina svetišta i ove ruševine najjasnije govore, da su naši stari vjerno štovali Majku Božju i da i mi moramo ostati vjerni toj uspomeni naših djedova. – Pobožnost k Majci Božjoj privest će i naš narod k boljoj budućnosti. Neopisivo je oduševljenje zavladalo među narodom kad je spomenuo, da je nađena glasovita slika Gospe Olovske i da ćemo je svečano prenijeti na njezino staro mjesto, čim joj sagradimo pristojan dom.
Sa suzama u očima donosili su ljudi svoje prinose za crkvu Gospe Olovske, te se iza mise skupilo preko 20.000 din. Glas o tome, da se podiže staro Gospino svetište u Olovu raznio se po svim bosanskim planinama i sve je oduševljeno za tu stvar. Uvjereni smo, da će se crkva moći za godinu dana sagraditi, te ćemo na Gospojinu sljedeće godine svečano prenijeti Gospinu sliku, na mjesto, odakle je prije 240 godina morala bježati u tuđinu.
Crkve Gospe Olovske osim naših domaćih sjetiše se i neka braća iz Hrvatske i Slavonije. Mili su nam ti darovi i cijenimo ih tim više, što dolaze od duša, koje možda nikad neće imati prigode, da dođu Gospi u Olovo, ali svojim darom pokazaše, da osjećaju jednako sa našim siromašnim pukom u Bosni. Štogod nas zaboli, da i njih boli, što je nama milo, da je i njima drago. Stoga su nam ti darovi dvostruko dragi.
Za crkvu Gospe Olovske poslala nam je prva župna crkva u Vojnom Križu (Hrvatska) 30 din.; Betty Brunović iz Beča 10 din., Mara Posavac – Karavukovo (Banat) 10 din., Vila Susmel – Bakar 10 din., Tereza Martin – Bakar 10 din., veleč. Dragan Delak, upr. župe u Novoj Rači 25 din., Anica Ančić – Sarajevo 30 din., Ivana Delak – Zagreb 50 din., Ivka Kubata 100 din. i F. Božić – Ivanić grad 100 din.
Svim dobrim prijateljima ispred Gospe Olovske najljepša hvala!
Darove za Gospu Olovsku i nadalje najpripravnije prima naš Glasnik sv. Ante – Sarajevo.
(Tekst je objavljen u mjesečniku Glasnik sv. Ante, ur. ili dr. fra Vojislav Mioč ili fra Arkanđeo Grgić, god. XIX. (1924), br. 9, Sarajevo, str. 190-192.)
Na fotografiji: zgarište olovskog svetišta koje je izgledalo ovako kroz 230 godina (1704-1930); ovo je jedna od prvih fotografija Olova; na dnu fotografije jasno se razabire Crni kamen
