ULOMAK IZ RUKOPISA “ČOVJEK KOJI JE TRAŽIO SVOJU DUŠU”
Iz dnevnika glavnog lika:
“… Sjeo sam na zid pokraj “gomele” i sjetio se jednog događaja u kojem je sudionik bio moj stric. Bilo je to odmah poslije 2. svjetskog rata, kada je OZNA po našim selima hvatala “narodne neprijatelje”… Noću je bilo zabranjeno kretanje, rekli bismo danas bio policijski sat.
Jedne takve noći, stric i nekoliko njegovih vršnjaka dovukli su se tiho na ovu ledinu, iako nisu smjeli. Ali, mladost uvijek voli činiti zabranjene stvari, šaptali su kako će zapjevati gange. Nikoga nisu čuli, ali selom su patrolirale partizanske ophodnje.
– Počimlji pismu! – šapnuo je jedan.
– Ajde!… Evo, oću! – i u tišini je odjeknula pjesma:
“U Milice duge nogavice,
ja je tijo, ali nisam smijo!
– Ju!… A je dobra! – glasnije će stric. – Još ćemo jednu! – i započeo
je:
“Kad ja umrem i kad me ponesu,
mala moja ujti me za ćesu!
– E, ova je još bolja! – dodao je jedan od njih, a iza zida i busa u blizini nešto je zašuškalo.
– Ja ću te ujtit za ćesu! – začuo se glas i trojica, četvorica su iskočila, trojica s uperenim puškama, a četvrti nije imao oružje, ali je stric prepoznao i zapamtio ga. Uhvatili su ih, svezali im ruke, a onaj četvrti se uputio stazom u selo. Uhvaćene mladiće su partizani potjerali pred sobom do iznad sela i zaustavili se u jednoj ogradi, među hrastom šumom. Naredili su da izuju opanke te ih bacili što dalje. Hladnoća je grizla za lica i bose noge u zimskoj noći, suhog leda s burom i vedrog neba bez mjeseca.
– Sad ćete vidit i Milicu i nogavice! – vikao je jedan od partizana. – Stanite mirno! – i stali su, a zubi su im cvokotali, što od studeni i još više od straha. Zatim su naredili da legnu, svezali im noge i objesili o grane obližnjih hrastova, s glavama prema dolje.
– Neka vam malo doteče iz guzica u glave! – vikao je drugi. – Neće vam više past na pamet izazivat novu narodnu vlast! Dobro ste prošli jer se za ovo glava gubi.
“Tadan san mislijo da više neću moć odat…” – pričao je stric. “U glavi mi se mantalo, zatvorijo san oči i osvistijo se tek kad san pa na zemlju. Jer, kad su vidili da mantamo, unda su pririzali konapu kojon su nas obisili.”
– Diži se! – čuo je kad ga je netko nabio nogom.
“Digao san se na kolina nekako, a i ostali su se naćurili…”, stric je zastajkivao dok je govorio i oči mu zasuzile, i od sjećanja i od vina.
I nastavili su ih mučiti. Natjerali su ih da bosim nogama gaze suhe drače koliko god ih je bilo okolo.
– Gazite! Gazite! – galamili su i uživali u mučenju iznemoglih dječaka sve dok im stopala i gležnjevi nisu bili izranjavani i potpuno krvavi. Ako bi koji od nemoći pao, puškom je udaran i morao je nastaviti vrći draču… Potom su ih nekako nasadili na noge i uputili u selo.
– Nećete! Nećete više! Nećete sigurno! – opominjali su dok su se ovi nemoćno vukli kućama.
“Jedva san se dovuka. Tako vas modar i krvav, lega san u pojatu na sino…”, zapamtio sam stričeve riječi.
“Ko je bijo oni četvrti?” pita je moj ćaća.
“Evo, reću ti… Nikad dosad nikom nisan reka… Bijo je Kuso! Odbornik! Čin su partizani došli, Kuso je š njiman počejo šurovat i odma su ga stavili za odbornika, a bijo je u ustašan ko i ostali iz sela…”, završio je stric.
“Nisi triba ni sad reć!” ozbiljno je rekao otac. “Zato, niko nigdi ne smi ovo pričat! I, nikom!” rekao je i stavio prst na usta. Tako je uvijek završavala svaka zabranjena priča s napomenom “nikom ništa reć”…. Možda stric ne bi to ni ispričao da nije bilo vina i rakije za taj Božić. Bilo je to u mom dječaštvu, davno. A o stričevoj priči nisam govorio nikome do ovoga Dnevnika…”
