Dolina Trebižata – turistički biser Zapadne Hercegovine
Ako promatramo čitav prostor današnje Zapadne Hercegovine u pogledu turistički najatraktivnijih, najzanimljivijih, te najpotencijalnijih područja, izuzevši vjersko odredište Međugorje, bez prevelikog razmišljanja u prvom planu i na prvom mjestu staviti ćemo područje doline rijeke Trebižat u pojasu od krajnjeg jugoistočnog dijela općine Grude, preko zapadnijeg, južnijeg i istočnog dijela općine Ljubuški, pa sve do sjeverozapadnog dijela općine Čapljina
Naime, ono što je, ne samo u regionalnim, već i u svjetskim okvirima, postala jedna nevjerojatna turistička prepoznatljivost i svojevrstan turistički brend čitave Hercegovine jesu čuveni slapovi Kravice smješteni nešto malo više od 6,5 km jugoistočno od Ljubuškog. U okviru toga vrijedi spomenuti da je posljednjih godina broj posjetitelja ovom geomorfološko-hidrološko-geološkom fenomenu porastao na nekoliko stotina tisuća posjetitelja godišnje s tendencijom izrazitog rasta, što samo po sebi govori o kakvom je turističkom potencijalu i brendu riječ, navodi se na stranici megaliti-hercegovina.blogspot.ba.
No, pored ovih već razvikanih i općepoznatih slapova Kravice u zadnje vrijeme, posebice ove godine, u turističkom smislu u prednji plan gurnuti su i neki do sada manje poznati, no itekako atraktivni prirodni lokaliteti na rijeci Trebižat, pri čemu valja izdvojiti vodopad Kućuša smješten kod sela Veljaci nekih 7 km sjeverozapadno od Ljubuškog, te vodopad i kupalište Čeveljuša smješten na udaljenosti od svega 2,5 km jugoistočno od Ljubuškog. A također osim ovih prirodnih odredišta sa slapištima i napravljenim ugostiteljskim objektima, sve više i više popularne destinacije, ponajviše među lokalnim i obližnjim stanovništvom, postaju kupalište Baščina južno od Humca neposredno kod Ljubuškog, zatim kupalište i slapovi Božjak jugoistočno od sela Gornji Studenci, kao i kupalište Jaz u Strugama kod Čapljine.
Inače gledajući kompletan tok rijeke Trebižata od Tihaljine pa do ušća u Neretvu u Čapljini, možemo uvidjeti da, s obzirom na broj prirodnih sedrednih barijera sa manjim ili većim slapištima, uključujući veća ili manja ujezerenja na toku, kao i brojne meandre od kojih su mnogi usječeni u vizualno atraktivna stjenovita i šumovita brda, ova rijeka predstavlja jednostavno enorman, ako ne i najveći turistički prirodni potencijal u BiH. No, osim svih ovih navedenih prirodnih karakteristika prisutnih na toku, ili uz sami tok, rijeke Trebižat, neophodno je spomenuti i to kako na ovom području u neposrednoj blizini rijeke postoje izuzetno brojni arheološki lokaliteti, koji su tek neznatno poznati, pa čak i gotovo nikako istraživani, a isto tako predstavljaju, ili mogu predstavljati potencijalne dodatne turističke destinacije u okviru doline Trebižata.
Upravo jedan takav lokalitet i to jedan pravi izgubljeni i zaboravljeni ilirski grad, koji zasigurno ima određeni turističko-avanturistički potencijal kao destinacija vrijedna posjećivanja, razotkriven je zapadno od sela Trebižat, te malo južnije od zaseoka Prćavci, nekih 4,5 do 5 km sjeverozapadno od Čapljine. Radi se ustvari o dvije prapovijesne gradine na jednom prostorno-morfološkom sklopu, od kojih je o samo jednoj bilo u prethodnim radovima riječi i to vrlo općenito s grubim opisom, dok se za drugu, sve do sada, nije uopće znalo, a pri čemu niti jedna niti druga dosada nisu registrirane u popisu arheoloških lokaliteta BiH.
Ilirski grad pozicioniran na ‘rajskom’ predjelu skrivenog meandra rijeke Trebižat
Razotkriveni ilirski grad kao što je već prethodno rečeno, obuhvata širi prostor dvije prapovijesne odnosno ilirske gradine, pri čemu se istočna, manja i visinski niža nalazi na blago ispupčenom vršku brijega oko 400 m jugoistočno od istaknutijeg zapadnijeg brijega Privorac, na čijem se prostranijem i zaravnjenijem vrhu nalazi zapadna, viša gradina istog imena. U pogledu ove zapadnije gradine Privorac, koja prethodno također nije bila uopće istraživana, opisivana i registrirana, ona je, iako jako šturo, ponajbolje opisana u radu pok.Radoslava Dodiga iz 2013 godine, u kojem se iznosi pregled i rezultati istraživanja, prapovijesnih spomenika i gomila na području Zvirića i Zvirovića u sklopu ‘zaštitnih arheoloških istraživanja’ na koridoru autoceste Vc (Dodig, R. 2013: Prapovijesni spomenici i grobovi na području Zvirića i Zvirovića.-e-zbornik-06-10, Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru.), a sami se rad može i online pročitati: http://gf.sve-mo.ba/e-zbornik/e_zbornik_06_10.pdf .
Nakon ovog ‘zaštitnog’ arheološkog istraživanja, ova gradina unešena je na listu kulturnih dobara Zavoda za zaštitu kulturno-povijesne baštine Hercegovačko-neretvanske županije, i uvrštena u Prostorni plan općine Čapljina. No, svakako vrijedi spomenuti, što je vidljivo i u prethodno navedenom radu R.Dodiga, da je ova gradina prvi puta spomenuta prije gotovo 100 godina i to od strane poznatog austrougarskog istraživača antičke prošlosti BiH i Dalmacije Carla Patscha 1922 godine, pri čemu je obilazak ove gradine napravio čak davne 1907 godine pri čemu je tada već zatekao djelomično obrušeni gradinski bedem debljine oko 1,5 m. Iako je, ova, ‘Prćavačka’ gradina poznata više od 110 godina, ona je u međuvremenu gotovo u potpunosti zaboravljena i posve zanemarena kao izuzetno značajan kulturno-povijesni graditeljski spomenik iz prapovijesnog doba.
No, ona ustvari predstavlja samo jedan dio, kako u prostornom, tako i u kontekstualnom segmentu, čitavog šireg prostornog kompleksa obuhvaćajući dvije gradine i njihovu okolicu, gdje je tek nedavno od strane autora ovog teksta razotkrivena činjenica da osim, što ovdje nije riječ o samo jednoj, već o dvije prapovijesne gradine, ovdje se nalazi jedan pravi izgubljeni ilirski grad. Upravo vrlo bitan dodatni segment ovog ilirskog grada predstavlja niža, istočna gradina koja je prilikom autorovih višestrukih obilazaka ovog terena po prvi puta otkrivena, budući da dosada uopće nije bila poznata niti igdje opisivana.
Totalna tajnovitost ove druge istočne gradine, koja je pak u neposrednoj prostornoj vezi sa zapadnom gradinom Privorac, ponajviše je rezultat toga što se ona kao tipična gradina ni u kojem vizualnom smislu, niti na jednoj satelitskoj snimci, pa niti pogledom iz relativne blizine na samom terenu, gotovo uopće ne razlučuje niti se može prepoznati kao prapovijesna gradina.
Ipak paralelnim višestrukim analizama terenske površinske morfo-strukture, kako in-situ tijekom izravnih obilazaka, tako i korištenjem visokorezolucijskih avio i satelitskih snimaka, zamijećene su unutar gustog raslinja ‘jedva’ naziruće konture možebitnog tipičnog gradinskog bedema ili obzida, što je se nedavnim izravnim obilaskom ove lokacije pokazalo ne samo kao posve točno, već i kao činjenica da se ovdje nalaze ostaci jedne, ne toliko velike, no prave monumentalne gradine s megalitskim zidovima, stambenim terasama i ostacima pokretnog arheološkog materijala prapovijesnog doba uključujući žrvnjeve, bruseve, keramiku, itd.
No, još značajniji, i ne samo značajniji, već nevjerojatno monumentalan segment čitavog ovog ilirskog grada koji također do sada nije uopće bio poznat niti igdje opisivan, predstavljaju ostaci monumentalne megalitske ilirske ceste izgrađene u pravom kiklopskom stilu od ogromnih višetonskih blokova kamena vapnenca.
Ova razotkrivena monumentalna kamena cesta koja odiše nevjerojatnom arhaičnošću, ali i izvanrednom uklopljenošću u prirodni krševiti teren, pruža se od zapadnog vrha istočne niže gradine, uzduž znatnog dijela prisojne padine neposredno iznad totalno tajnovite i nevjerojatno lijepe, ustvari rajski lijepe, doline rijeke Trebižat, u pravcu zapada, gdje se jedan dio ceste pri dnu padine odvaja prema samoj rijeci, dok se drugi dio ceste nastavlja točno prema gornjoj, zapadnoj gradini Privorac.
U trenutcima kad se od gornjeg dijela, od istočne gradine, počinjete spuštati ovom vješto ozidanom i monumentalnom cestom prema dolini rijeke, s vaše lijeve strane otvara se doslovno pogled u pravi izgubljeni raj, jer vam se pred očima ukazuje jedan totalno nepoznati, u javnosti nigdje prezentirani i fotografirani, dio toka rijeke Trebižat s dva velika meandra oko kojih se prostire doslovno netaknuta gusta šuma, te impozantne okomite vapnenačke bijele stijene obrasle raznoraznim stablima i grmljem.
Također, tijekom samog autorovog prvotnog razotkrivajućeg dolaska na vršni dio ove drevne ceste i početkom spuštanja njom prema dolini rijeke i zapadnom dijelu grada, doživljen je neopisiv avanturistički osjećaj doslovnog ulaska u izgubljeni raj na Zemlji, pri čemu je nevjerojatan vizualni dojam prepun živopisno obojenih stabala, grmlja, cvijeća, stijena i tirkiznozelene rijeke, bio nadopunjen zvucima nekih čudnovatih riječnih ili močvarnih ptica, zatim letom i glasanjem dva orla točno iznad ovog kanjonskog dijela rijeke, kao i nevjerojatno opijajućim intezivnim mirisom pojedinih rascvjetalih stabala unatoč činjenici da je 10.mjesec već ‘odavno’ u tijeku. Jednom riječju, radi se o raju. Izgubljenom hercegovačkom raju.
Veliko ilirsko naselje – grad sa megalitskim bedemima, dvjema citadelama, stambenim terasama i megalitskom cestom
Već gledajući na satelitskim snimcima posebice u 3d perspektivama prostor ove dvije gradine, kristalno jasno se u vizualnom smislu nazire jedan reljefno perfektan položaj i ustvari oblik brdskog uzvišenja neposredno ponad toka rijeke Trebižat, za smještaj jednog drevnog i antičkog grada. A gledajući i dimenzijski opis zapadnog dijela ovog grada – gradine Privorac od strane R.Dodiga, kao i opis izgleda brda na kojem je ova gradina od strane C.Patscha, uviđamo da se samo znači u pogledu ove zapadnije gradine radi o prostorno jednoj od najvećih gradina u zapadnoj Hercegovini s dužinom preko 320 m, i širinom gotovo 200 m.
Gledajući nadalje morfološko-reljefni izgled prostora ove zapadne gradine samo unutar okvira bedema jasno se uviđa da je čitav ovaj gradinski prostor gotovo horizontalan ili subhorizontalan, bez nekog jačeg izraženog krša u sredini, s većim naslagama mekšeg tla u kombinaciji s niskim stjenovitim izdancima, što je samo po sebi jednostavno izvanredna prirodna predispozicija za izgradnju jednog pravog protourbanog prapovijesnog kompleksa. Nakon detaljnijeg i dopunskog autorovog obilaska kako zapadnog većeg gradinskog kompleksa, tako i neposredno istočnijeg, manjeg, došlo je se do uvida u postojanje jednog uređenog obzidanog rastera u kojem se mogu na samom gradinskom prostoru razlikovati prave ulice, svojevrsni trgovi, određeni ‘kvartovi’, kao i glavni stambeni dijelovi na kojima su stajale brojne prapovijesne nastambe većinom napravljene od biljnog (drvnog) materijala, no pri čemu su ti stambeni dijelovi ili kvartovi bili omeđeni podignutim kamenim bedemima.
Pored ovih arhitekturalnih elemenata, posebno zanimljivu i markantnu karakteristiku, prisutnu na većem zapadnom dijelu grada, predstavljaju dvije, masivne u obliku ”gomila” kamene, danas jako obrušene građevine, pri čemu se prva, koja je i znatno veća s izdvojenim bedemom s njene sjeverozapadne strane, nalazi na krajnjem istočnom dijelu zapadnog gradinskog kompleksa, dok se druga, manja, gomila nalazi na krajnjem zapadnom dijelu odnosno rubu istog ovog zapadnog dijela grada i to na jednom prirodno-reljefno spektakularnom položaju na krajnjem rubu strmog isturenog brijega s kojeg puca fantastičan pogled na čitav tok Trebižata od zapadnog dijela s kupalištem Božjak i dolinom Studenčice, preko sjevernog dijela, te pogotovo na čitav tajnoviti i netaknuti dio među brda zavučenog meandra rijeke Trebižat s južne strane ove gomile.
Također vrijedi istaknuti da se na vanjskim rubnim dijelovima ove krajnje zapadne ”gomile” jasno naziru izvorna podzidavanja od mjestimično s vana isklesanih kamenih blokova. Ovo samo dokazuje da nije riječ o tek tako običnoj ”gomili” već o izvorno svrhovito izgrađenoj i ozidanoj kamenoj građevini piramidolikog oblika koja je osim strateške svrhe mogla imati i neku tajanstvenu obrednu ili kultnu ulogu. Njen položaj i to točno na liniji zapad-istok u odnosu na krajnju masivnu istočnu ”gomilu” mogao bi ukazivati upravo na takvu kultnu svrhu.
U ovom pogledu, odnosno u okviru drevnog religijskog sustava ilirskog naroda koji je izgradio upravo ovaj drevni grad i ove kamene građevine, vrijedi naglasiti da je njihov religijski sustav i način vjerovanja bio ne toliko poganski kako ga smatraju mnogi današnji jako slabo upućeni ili dogmatično ograničeni predstavnici struke, već je bio ponajviše sličan vjerovanjima američkih indijanaca – odnosno riječ je o animizmu i dubokom štovanju svih prirodnih i nebeskih sila. Pa je prema tome uloga ove krajnje zapadne gomile vrlo lako mogla biti u svrsi drevnog lokalno autohtonog svetišta gdje se možda štovalo neko vodeno božanstvo, božanstvo rijeke, ili božanstvo šume, s obzirom na jako šumovite strane brda s druge strane rijeke, a pak isto tako moglo je biti u ulozi kakvog arheoastronomskog svetišta, svetišta na kojem se promatrao zalazak sunca, a možda i sami izlazak gdje je jedan od bitnih markera pozicije izlazećeg sunca predstavljala upravo masivna krajnja istočna ”gomila”.
Također u odnosu na religijski sustav ovih naših pravih predaka Ilira, ono što bi smo zapravo mogli nazvati poganskim vjerovanjima jesu vjerovanja i religija rimskih okupatora, barbara i rimskih zločinaca čija je vojska kroz 200 godina pobila desetke tisuća pa i mnogo više lokalnog ilirskog stanovništva odnosno naših predaka, pri čemu su na razine božanstava za razliku od animističnih Ilira, uzdigli svoje careve i vojskovođe.
Analizirajući sveukupno prisutne i razotkrivene kamene ostatke, njihov oblik, strukture i pružanja u odnosu na reljefne karakteristike za prostore zapadne veće i istočne niže gradine, ovom prilikom možemo u potpunosti primjeniti termin ‘citadela’, prema čemu se znači ovaj ilirski grad u svojoj osnovi sastoji od dvije citadele kao dvije glavne zidovima obzidane ‘stambene jedinice’. U odnosu na zapadnu citadelu koja osim što je znatno veća, ima veoma široki prostrani gotovo potpuno ravni središnji dio, istočna citadela ima formu izduženog konusno-piramidolikog blago uzdignutog uzvišenja koje je sa svojih sjevernih strana vještački pregrađeno nizom suhozidnih terasa na kojima su stajale drevne prapovijesne nastambe.
Obilaskom čitavog ovog prostora istočne citadele razotkriven je jedan unutrašnji prstenasti tipični prapovijesno-gradinski djelomično obrušeni kameni bedem, poprečne širine između 1,6 i 2 m, koji na pojedinim sekcijama vanjskog lica bedema ima i dan danas jasno vidljivi i očuvani pravi megalitski sklop zidanja pri čemu se u ovom dijelu bedema naziru osrednje veliki do jako veliki preko par tona teški kameni blokovi koji su s vanjskih strana djelomično isklesani. Najširi i najmasivniji dio ovog unutrašnjeg bedema je danas posve obrastao gustom šumolikom vegetacijom zbog čega se ovaj pravi gradinski bedem niti na jednom avio i satelitskom snimku ne može uopće razlučiti jedino izravnim dolaskom na lice mjesta te napornim fizičkim probijanjem kroz zimzelenu, gustu bodljikavu vegetaciju. Nakon probijanja kroz ovaj gotovo neprohodni gustiš, pred očima se ukazao iako gotovo u cijelosti obrušeni, no jako masivni, veliki izduženi bedem koji je upravo u najgušćem dijelu ovog šumarka završavao s jednom kamenom konusnom formom sličnoj gomili.
No, osim ovih vrijednih nepokretnih materijalnih ostataka, na prostoru ove donje, istočne citadele autor je razotkrio i vrlo indikativne pokretne materijalne ostatke, ustvari neporecive materijalne dokaze koji idu u prilog tome da je ovaj drevni prapovijesni grad izgrađen još u brončanom dobu prije najmanje 3000 godina. Naime, uzduž brojnih sekcija bedema, tj.na njemu, i u njemu, kao i na dijelovima terasa odijeljenih masivnim podzidanim suhozidima, na površini kulturnih slojeva koji su vidljivi na ovim terasama, mogu se pronaći brojni ostaci prapovijesne keramike, kao i ostaci prapovijesnih žrvnjeva u formi oblutaka i elipsoida, porijeklom od magmatskih stijena. Pa su se tako na pojedinim dijelovima kamenog bedema pronašli ostaci većih komada ispoliranih žrvnjeva od vrste magmatske stijene gabro, koju su ovi ilirski stanovnici gotovo sigurno dobavljali ili dopremali od nanosa riječnog šljunka uz obale Neretve koja je jako blizu ovom gradu s istočne strane. Osim ovih karakterističnih brončanodobnih žrvnjeva i magmatskih poliranih oblutaka korištenih u usitnjavanju žita, žireva i raznoraznih sjemenki, na zemljastim površinskim dijelovima ozidanih terasa pronađeni su komadi tipične brončanodobne keramike koja svojim osobinama, teksturom, sastavom i oblikom sugerira da se radi o mogućem periodu u rasponu donja – mlađi dio srednje bronce.
Osim ovakvih brojnih ostataka brončanodobne keramike na zaravnjenijim terasastim dijelovima moguće je pronaći i ostatke tzv.kućnog lijepa odnosno pečene zemlje, što jasno sugerira da su ove terase izvorno vještački bilo izmodificiriane, poravnate i nivelirane, zatim utvrđene i omeđene kamenim bedemima, te na kojima su potom bile podignut brojne relativno manje prapovijesne nastambe izgrađene od biljnog materijala. U okviru šireg prostora ove istočne citadele, i čitavog ilirskog grada, možda najimpresivniju i najmonumentalniju građevinu, predstavlja očuvani ostatak drevne kamene ustvari megalitske ceste koja se pruža od samog vrha istočne citadele pa sve do jugoistočnog podnožja zapadne citadele s lijeve, sjeverne strane riječnog toka.
Već u početnom gornjem dijelu ove ceste postalo je jasno da je riječ o tipičnom drevnom, prapovijesnom te antičkom stilu izgradnje s rubnjacima izgrađenim od isključivo vrlo velikih i megalitskih kamenih blokova isklesanih s vana te u vertikalnom profilu posloženih u pravom ciklopskom stilu. Iako na pojedinim dijelovima izgled ceste, posebice njenog rubnog dijela s ivičnjacima sugerira na rimski stil cesta odnosno na rimske ceste, puno faktora ukazuje da je ova nevjerojatna kamena podzidana cesta napravljena prije rimske okupacije ovih prostora. Pa su tako najveći pokazatelji toga sama širina ceste koja posve očito pa i apsolutno nije napravljena za kolni prolaz, s čestom prilično malom ili uskom poprečnom širinom, zatim znatno više povijanja i skretanja ‘pravca’ ceste za razliku od rimskih koje su uglavnom se pružale gdje su god mogle više u pravocrtnijoj liniji, potom ciklopski stil od velikih djelomično, ali ne bunjasto, obrađenih kamenih blokova koji upravo najviše podsjeća na stil gradnje u prethodno opisanim bedemima kako na istočnoj tako i na zapadnoj citadeli, dok su daleko najveći pokazatelji drevnosti ceste i njenog konteksta s ilirskim citadelama i ilirskim gradom u cijelini, pokretni materijalni ostaci prapovijesne i antičke keramike koje je moguće pronaći uzduž i okolo same ceste. A možda najveći pokazatelj i argument jest od autora razotkriveni izvorni kamenolom blokova od kojih je građena ova cesta koji se nalazi u nižem dijelu pružanja ceste neposredno s njene gornje strane prema vapnenačkom hrbatu, na kojem su među kamenim blokovima pronađeni ostaci prapovijesne masivne keramike, koja pomalo sugerira i na helenističku keramiku.
Također obilaskom ovog drevnog ilirskog kamenoloma na njegovom gornjem dijelu pronađeni su i dijelovi s, u obliku podzida i zidova, posloženim ogromnim megalitskim kamenim blokovima, te je razotkriveno i to da se ovaj izmodificirani dio s masom vještački odvaljenog, iscjepanog te djelomično obrađenog kamena, pruža prema sjeverozapadu povezujući se s krajnjim najnižim dijelom prethodno navedene krajnje istočne najmasivnije gomile na istočnom rubu gornje zapadne citadele.
Pažljivim spuštanjem niz jako okršenu padinu s vanjske strane podzidane ceste na brojnim uzdužnim sekcijama pred očima su se ukazali uistinu ogromni višetonski posloženi megalitski blokovi koji su s okolnim nešto manjim ali isto tako velikim megalitskim blokovima, na toliko vješt način podzidani i međusobno uglavljeni da je postalo jasno da se ovdje nalazi jedno pravo drevno graditeljsko čudo, i primjer savršenosti uklapanja kamene građevine s okolnom ali jako nezgodnom okršenom strmom prirodom. Ustvari ovu drevnu ilirsku kamenu cestu možemo komotno po majstorstvu zidanja i uklapanja na strmom stjenovitom terenu, najbolje usporediti s čuvenim planinskim cestama Inka u Andama i okolo čuvenog Machu Picchu-a. Na donjem ‘krajnjem’ i najnižem dijelu ove podzidane ceste uz njene bočne strane vidljivo su postavljena dva kolosalna megalitska bloka, pri čemu se treći isto tako ogromnih višetonskih dimenzija nalazi tek koji metar poviše na padini, s vidljivih još više vještački odlomljenih kamenih blokova poviše njega na strmijem dijelu stjenovite padine gdje je ustvari i bio kamenolom ovih kamenih blokova za zidanje rubnog dijela ceste što jasno pokazuju brojni odvaljeni i pomjerani blokovi od vrha pa sve do same ceste.
Od ovog najnižeg zapadnog dijela kamene ceste jedan uži i nepodzidani krak nastavlja se sve do same rijeke odnosno do jednog ujezeranja na misterioznom i prekrasnom rajskom meandru riječnog toka okruženog visokom šumom, dok se drugi krak kao također nepodzidana hodna staza nastavlja prema zapadu i sjeverozapadu točno ulazeći na pravi izgrađeni ulaz u višu zapadnu citadelu odnosno gradinu Privorac. Uzduž čitavog padinskog dijela ovog kraka ceste tj.staze istočno od ulaza u zapadnu citadelu moguće je pronaći razne ostatke keramičkog posuđa pri čemu je autor osim tipičnih brončanodobnih dijelova posuda, pronašao i komade masivnije vjerojatno mlađe prapovijesne, željeznodobne ili pak helenističke keramike, kao i jedan oveći fragment s dijelom masivne drške žućkaste boje koji bi ukoliko nije riječ o starijoj masivnoj posudi iz bronce, mogao biti ostatak drške drevne amfore korištene u mlađem željeznom dobu ili helenizmu kao npr.tip Lambogia II.
Nastavkom obilaska glavnog i najvećeg dijela ovog Ilirskog grada – zapadne citadele, pored tipičnih brončanodobnih ostataka žrvnjeva te ostataka tipične brončanodobne keramike, na pojedinim dijelovima, posebice na ostacima suhozidanih struktura, nađeni su također ostaci masivnije mlađe prapovijesne i antičke keramike pri čemu bi se opet moglo raditi o ostacima antičkih helenističko-rimskih amfora. Svi ovi raznoliki i brojni ostaci materijalnih pokretnih nalaza uključujući relativno mnogobrojne oblutkaste ostatke žrvnjeva od gabra, ostatke grublje keramike, kao i ostatke antičke masivne keramike, jasno sugeriraju da je ovaj grad bio u funkciji tijekom dugog vremenskog perioda, pri čemu je izvorno izgrađen gotovo posve sigurno tijekom brončanodobnog perioda, s nastavkom naseljenosti ili pak boravljenja u njemu i tijekom čitavog željeznog doba da bi najvjerojatnije tijekom prvih stoljeća nove ere grad bio napušten i zapušten.
Tajanstveni Ilirski stanovnici izgubljenog grada uz rajske obale Trebižata
Uzevši u obzir sveukupno prisutne i jasno uočljive karakteristike, prije svega sami prostorni položaj ovog Ilirskog grada, njegov prostorni odnos prema dolini Neretve, prema zapadnom nastavku toka Trebižata i čitavog daljnjeg dijela Zapadne Hercegovine, zatim arhitekturalne karakteristike grada kao i sve pokretne i nepokretne materijalne dokaze, možemo zaključiti da su Iliri koji su izgradili i živjeli u ovom gradu predstavljali jedne od važnijih čimbenika na prostoru jugozapadne Hercegovine.
Prije svega moglo bi se reći da je ovaj Ilirski grad predstavljao jedno važno prometno i trgovačko središte, i geostrateško naselje nešto vrlo slično kasnijoj rimskoj Naroni, i to upravo u sličnom položajnom smislu, grad je bio svojevrsna polazna i kontrolna točka sveukupnog prometa i općenitog prolaska sviju od doline Neretve prema zapadnom dijelu Hercegovine kroz dolinu Trebižata. Upravo je to očito jer se s ovog grada doslovno kao na dlanu nadgleda i kontrolira bilo kakav prolazak dolinom Trebižata s koje god strane se prolazilo.
Ovakav strateški i vjerojatni trgovački karakter grada, pokazuju osim toga i brojni pokretni nalazi koji se mogu pronaći uzduž svih gradskih dijelova, odnosno na širem području istočne i zapadne citadele. A s obzirom na neposrednu blizinu stalnog toka rijeke Trebižat i posebice većeg ujezerenja zavučenog kao veliki meandar točno podno zidina istočne i zapadne citadele, vrlo vjerojatna mogućnost je to da su ovi ilirski stanovnici negdje uz lijevu obalu rijeke neposredno podno grada imali i svojevrsnu luku ili pristanište. Moguće je čak da su imali i svoje prave ilirske brodove i lađe kojima su plovili i dopremali raznorazni materijal do i od Neretve koja je tek kojih kilometar nizvodnije. Ova činjenica, uključujući i ostatke brojnih keramičkih ulomaka neposredno iznad rijeke na padinama ispod citadele, ukazuje kakav ogroman potencijal ima ovaj ilirski grad za daljnjim, ali detaljnim, arheološkim istraživanjima koja bi uključivala i podvodna istraživanja riječnih dijelova neposredno ispod grada gdje sigurno leže ostaci raznoraznih amfora, posuda, oružja, oruđa, a možda čak i ostaci samih ilirskih brodova, kakvi su nađeni na lokalitetu Desilo u Hutovom blatu.
Stoga domaći arheolozi bi itekako trebali ‘baciti oči’ i osvrnuti se na ovaj zaboravljeni i tajanstveni, a prije svega totalno neistraženi, ilirski gradinski kompleks, odnosno ilirski grad koji čuva i krije mnoge zanimljive tajne o Ilirima s prostora južne Hercegovine. Nadalje, možemo isto tako zaključiti da su ovi domaći Iliri stanovnici ovog grada bili vješti ribolovci riječne ribe koja je zasigurno predstavljala vrlo važnu prehrambenu namirnicu u njihovoj ishrani. Mnogobrojnost oblutaka od magmatskih stijena gabra, odnosno žrvnjeva, jasno ukazuje da se na čitavom ovom gradinskom kompleksu intezivno živjelo i pripremalo svakodnevno jelo i raznorazne namirnice od usitnjenog sjemena, voća, povrća, žireva, žita itd. Pored ribarenja i hranjenja ribom, sukladno tome, najvjerojatniji pronalasci ostataka amfora ukazuju da su ovi Iliri bili ljubitelji i dobro vina, kojeg su donoseći ga u vinskim amforama intenzivno pili nakon obroka pečenih riba.
U simboličkom, ali i u doslovno zamislivom vizualnom smislu, možemo reći da su Iliri iz ovog grada obožavali ribu na gradelama i gutljaj dobrog vina iza ribe. A vjerojatno su intenzivno isto tako pravili pečenu teletinu i janjetinu jer su na okolnom prostoru uzgajali stoku. Također s obzirom na bogatsvo šume u neposrednoj brdskoj okolici, možemo čvrsto pretpostaviti da su ovi Iliri uspješno i vješto baratali s obradom drveta, od kojega su pravili svoje drvene lađe, ali isto tako vjerojatno i drvene palisade koje su stajale na baznim kamenim bedemima koji su okonturivali dvije glavne citadele.
U kronološkom smislu, Iliri koji su prvi ovdje ‘došli’ i izgradili izvorno protourbano naselje pripadaju mističnim autohtonim izvornim ilirskim stanovnicima Hercegovine s kraja neolitika i početka rane bronce. Većina prisutnih pokretnih nalaza na površinama ovog drevnog prapovijesnog naselja, nedvojbeno ukazuje na vrhunac življenja tijekom brončanog doba, ali i što je zanimljivo, također, brojni keramički ostaci, uključujući ponajviše helenističko-antičko posuđe, amfore, masivne lonce i posude i slično, ukazuju da se život na ovom istom mjestu, unutar izvorno brončanodobnih zidina, nastavio u kontinuitetu kroz čitavo željezno doba sve negdje do prvih stoljeća nove ere, kada se, navjerojatnije već prilično romanizirani ilirski stanovnici ovog grada, spuštaju negdje uniže s ovog gradskog brijega ili istočno negdje u dolini kod Čapljine, ili zapadnije u dolini Trebižata oko Ljubuškog.
Kao što je već na početku teksta spomenuto ovaj izuzetno zanimljivi lokalitet s prapovijesnim urbaniziranim naseljem, i prije svega čudesno lijepa prirodna lokacija, svakako nosi određen potencijal turističkog iskorištavanja u bliskoj budućnosti. U okviru toga dovoljno je samo pogledati činjenicu prostornog položaja ovog lokaliteta koji je smješten na možda i najatraktivnijem dijelu cjelokupne doline Trebižata, između Čapljine s Mogorjelom i Strugama s jedne strane te kupališta Božjak i slapova Kravice s druge strane.
Naravno, glavnu okosnicu priljeva stranih gostiju, turista i hodočasnika predstavlja krak autoceste Vc koji veže Dalmaciju s Međugorjem koji je doslovno u neposrednoj blizini ovog dijela doline Trebižata. No, u tom pogledu turističke potencijalnosti, za ovaj lokalitet ne bi bilo dobro niti je za očekivati njegov karakter masovnog turističkog posjećivanja kao što je to već postao slučaj na slapovima Kravice, ali i na kupalištima Božjak i Čeveljuša tijekom ljetnih mjeseci, već njegova najveća potencijalnost leži u tome da on kao destinacija vrijedna posjećivanja nije namijenjen svima, već samo onima koji istinski vole avanturu, koji se bave rekreativnim fizičkim aktivnostima, brdskim pješačenjem, biciklizmom, alpinizmom, i onima koji prije svega imaju unutarnji senzibilitet i volju za posjećivanjem ovakvih drevnih arheoloških lokaliteta na kojima se kriju izgubljeni prapovijesni gradovi, gradine, misteriozne kamene građevine, i sve to uklopljeno u jedan bajkoviti, netaknuti i rajski prirodni okoliš.
U skraćenom smislu može se kazati stoga da ovaj lokalitet nosi prije svega najveći potencijal za avanturistički i rekrativni turizam namijenjen užem krugu ljudi. U tom smislu dovoljno bi bilo samo postaviti uz magistralnu cestu jednu običnu opću informativnu tablu s usmjerenjem na prilazni put prapovijesnom gradu, drevnoj kamenoj cesti i skrivenom rajskom kutku toka Trebižata, a sve ostalo biti će dovoljno svima onima koji istinski vole avanturizam otkrivanja novih destinacija, i onih koji posjeduju duboki unutarnji doživljaj moćnih prirodnih i drevnih arheoloških mjesta.
megaliti-hercegovina.blogspot.ba
