Godina iza nas bila je puna turbulencija i neizvjesnosti, velikim dijelom vezanih uz korona-krizu. Mnogi analitičari smatraju kako živimo u prijelomnim vremenima čije će sve prisutnije (geo)političke i društvene polarizacije u bitnome odrediti buduće odnose.
Događanja u 2021., ali i moguće razvoje budućih događaja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirali su: fra Miljenko Stojić, Damir Pešorda, Tomislav Šovagović i Marito Mihovil Letica. U nastavku možete pročitati komentar fra Miljenka Stojića, ostale ovdje.
Zaista je uzbudljiva bila prošla godina. Razmahao se taj neki virus pošasti za koji se ne zna odakle dolazi i kako je zaista sastavljen, ali se zna koje je cjepivo za njega dobro, jedanput, dvaput, triput… I njegove se inačice razmahale, poput inflacije u nesretnoj Jugoslaviji, skaču li skaču. A u hrvatskoj domovini, s obje strane granice, razmahao se jugokomunizam kao u neka prošla olovna vremena. S vana sve lijepo i dobro, a iznutra grabež i bezdušnost. Jedni zbog toga ustraju u borbi, a drugi daju petama vjetra. Zapjevao bi Thompson (smijem ga valjda spomenuti) E, moj narode…
Izvan hrvatskih zemalja slično stanje. Samo se tamo besprizorni ne nazivaju jugokomunisti, nego zeleni, antife i raznim imenima navodno nevladinih, neovisnih, ovakvih i onakvih udruga. Razmahali se k’o luda na slavlju. Što ćeš. Ponijelo ih u ova vremena. A ponijelo bi i Joe Bidena, trenutnog predsjednika trenutno najmoćnije države na svijetu, kada bi ga moglo ponijeti. Kažu, ukrali predsjedničke izbore za njega, tutnuli mu dužnost u ruke i sada on onako starački iscrpljen i zaboravan trebao bi dostojno obnašati tu dužnost. Da ne bi!
Ali nije sve ovako kako ja započeh. Prije dvije godine, točnije 19. rujna 2019., Europski parlament objelodani rezoluciju o komunističkim zločinima. Postavi taj zločinački komunizam nedvosmisleno uz bok nacionalsocijalizma i fašizma. Ta i bilo je vrijeme, braća su to blizanci. Države u kojima ga još ima ili je u njima nesmiljeno harao pozva da se obračunaju s njim, da ga izbace iz svoje sredine. Nedavno, pak, 22. prosinca 2021., Europski sud za ljudska prava jednom svojom presudom ozakoni da države imaju pravo raspustiti one stranke koje su nasljednice ili baštine ideologiju bivših komunističkih stranaka. Okvir za djelovanje je razvoj demokracije u tim državama.
Ne zato što je ovo božićno vrijeme, zaključiti nam je da se sve spomenuto itekako dotiče našega duha i naše duše. Pripadnici smo svoga hrvatskoga naroda, većinom i zagovaratelji prekogrobnoga života. Ne mogu se urediti nikakvi vanjski odnosi bez da u sve to ne uključimo i svoj duh i svoju dušu. Oni su pokretači promjena, izgrađuju nas kao ličnosti. Zbog toga se potpuno odgovorno trebamo upitati koga slijedimo? One spomenute i slične nespomenute što su se razmahali ili ćemo slijediti svoju narodnu predaju i svoju vjeru? Odgovor možemo spoznati i u naoko sitnici koja se pojavljivala ovih dana. Jesmo li čestitali blagdane, radovali se Djedu Božićnjaku, Orašaru…, ili smo čestitali Božić, Sv. Stjepana, Sv. Ivana i radovali se porukama koje su ti dani donosili? Da, upravo je u tim porukama mudrost kojim ćemo putovima ići kroz život. Oni što su se razmahali dobro znaju koji je njihov put ili koja je njihova zadnja namjera. Recimo je jasno: da nas zarobe i otmu nam slobodu. Možemo na ovo negodovati, možemo otići na kraj svijeta, ali nas oni i tamo čekaju. Pa izvolimo!
Takva su vremena pred nama, htjeli mi to ili ne. Valjaju se iz skrivenih središta moći (a zašto su skrivena ako rade dobro) i htjeli bi nas oblikovati prema svojoj iščašenoj slici svijeta. Njihovi, navodno neovisni, mediji trube za to vrijeme da su to filantropi, vizionari, ma ljudi koje se samo poželjeti može. Ako se na to ne možemo nasmijati, upitati nam je se na kojem smo raskrižju krenuli ukrivo.
I još nešto. Možda će netko odmahnuti rukom i reći da smo se sličnim stvarima uzaludno bavili početkom devedesetih. Jesmo li uzaludno? Nahrupili na nas s raznih strana, mi bez sredstava za obranu, ali smo se ujedinili i na kraju pobijedili. Ujedinili smo se kao potomci ustaša, domobrana, partizana, komunista, jugokomunista… Duhovno smo se zaista obnovili. I da je to sve bilo uzaludno!? Da nije trebalo boriti se za svoju slobodu i svoju državu!? Prisjetimo se tih vremena, toga zanosnog duha i njime razbijmo okove sve neslobode kako bismo konačno živjeli opušteno i zadovoljno, komentirao je fra Miljenko Stojić.
