Tajna uključivosti u Hrvatskoj golica maštu. Koja to nevidljiva ruka upravlja hrvatskim političkim lutkama u predstavi Kazališta lutaka.
Za Tomislavcity mmportal.net piše Marko Tokić
Kako bezpogovorno zastupnici manjina (odnekud upravljeni) prihvaćaju Vjerodostojnoga (a, navodno, ne zna se zašto). Potom udjelnici iz HNS (i po koji pojedinačni zastupnik, da ne idemo u detalje) zajedno s HDZ-om Vjerodostojnoga kreiraju najnoviju stabilnost (špekulira se zašto). Obrazloženja nisu baš posve racionalna. Sve se u konačnici svodi na jednu jedinu riječ: stabilnost. Što se češće ponavlja djeluje sve neuvjerljivije. U onom što se na jedvite jade uspjelo okupiti u Kazalištu lutaka da se vidjeti sve osim apologetski i hvalospjevno opjevane stabilnosti. Objektivnije bi se moglo reći da je umjesto stvarne stabilnosti Vjerodostojni stavio sve na kocku za nešto o čemu se ne govori ili pak za ono što se da vidjeti, no daleko je to ono od onoga o čemu se pjeva, jer u okupljenom skupu u Kazalištu lutaka (da ne kažem Saboru) ne da se uočiti niti labilna stabilnost. A cijena još nije uspostavljena. Ili jest.
HDZ se žrtvovao: odrekao se ideološke dimenzije vlastite politike (i hrvatstva i domoljublja i demokršćanstva i kršćanskih moralnih načela i svih tradicionalnih vrijednosti hrvatskoga naroda) poradi navodne stabilnosti države. Sve ono što je duhovna nadgradnja (vrijednosti, ideje, svjetonazor i ideologija) HDZ-e pri punoj svijesti izručuje navodno vlastitim antipodima paradoksalno povezanim u istu vlast. Navodna materijalna baza (da se izrazim Marxovim rječnikom) u vlasti pripada HDZ-u (i financije i gospodarstvo, i sigurnosne poluge), no začuđujuće vrijednosni ideološki sustav iste te navodno desne vlasti dragovoljno je izručen vlastitim protivnicima. Prvi se otklon dogodio u samom HDZ-u (i o tome sam već pisao). Naime, tijekom izborne kampanje Vjerodostojni je mantrao (papagajski ponavljao) da će izborni rezultat njegovih kandidata odrediti izgled njegove buduće vlade. Čim je pobjeda osigurana, velikom zaslugom i navodno lukavo postavljenim kandidatima na začelju lista (koje se moralo preferencijalno podupirati), Vjerodostojni je uspostavio vladu bez biračkih odabranika, a na mjesto najpopularnijeg ministra iz prethodne vlade i od birača honoriranog (za način na koji je djelovao u prethodnoj vladi) Hasanbegovića postavio je njegovu suprotnost Ninu Obuljen. Protumačio sam to tada kao kulturološku poziciju s koje Vjerodostojni gleda na HDZ i kao prijezir prema njegovim biračima. Svima koji su iščitavali poruku ovog postavljenja bilo je jasno da će se financiranje svih štetočina hrvatske državnosti nesmetano nastaviti. Pakt s vragom je uspostavljen.
Privremeno prikrivanje te golotinje Mostom i Pavom Barišićem kao nadoknadom za prividno prisilni izbor prijateljice i dugogodišnje poznanice i po Vjerodostojnom (i apologetima) umjerene Nine pravdao se uključivošću suprotnosti do prihvatljive mjere, ali će stoga Vjerodostojni (i njegovi) drugu dionicu urediti u skladu s očekivanjima vlastitih birača. I ta je dionica naznačena kao odgojno-obrazovna reforma. U tom se smislu iščitavao i Barišićev izbor (navodno desnih i konzervativnih reformatora). Mala žrtva s Obuljenkom kao zalog velikog dobitka s Pavinim reformatorima. U javnosti se ministra Barišića zbog toga vjerojatno i napadalo, doduše rjeđe izravno, češće neizravno navodno zbog neke podrubne bilješke (i navodnog plagijata, zbog jedne jedine zaboravljene, ili svjesno ispuštene, fus note – mo’š mislit). Vjerodostojni je u tim prijeporima stao na stranu svoga ministra. Tako se preko Barišćeve obrane (i njegova izbora) dokazivala ideološka i svjetonazorna usmjerenost i navodno desna vjerodostojnost Vjerodostojnoga. I ta je iluzija trajala do pakta s HNS-om kad se na Pavino mjesto s ulice i trgova ustoličila protestna ku(ku)rikularna ministrica Divjak.
Paravan se urušio i golotinja se besramno objavila jer su se ovim navodno iznuđenim potezom narodnjačke i navodno demokršćanske vlasti sve ideološke njezine značajke izručile zagovornicima lažne slobode i još lažnijih prava. Politika bez morala (i tradicionalnih vrijednosti) u obrani stabilnosti države nastupa s novom demagogijom (ispražnjena od ideologije oslanja se na prigodna obrazloženja i opravdanja vlastitih poteza kao velikog državničkog i političkog umijeća). U tom se smislu hvali odlučnost Vjerodostojnoga i njegova vizija (nikad izgovorena).
Posebno mjesto zauzima apologetika (hvalospjevi, ode i pobožnice) velikoj manipulativnoj moći maga svih hrvatskih političkih čarolija Vladimira Šeksa koji je navodno višegodišnjim upravljanjem hrvatskim krivosuđem postao i ostao jedan od najutjecajnijih članova duboke države (uspostavljene kao oligarhijski, policijski i pravosudni kontinuitet zaštite grupnih interesa) te koji u svim vremenima svih hrvatskih vlasti osigurava podršku stabilnosti navodno ucjenama utuživih pojedinaca. Što je u tome za pohvalu ne znam, ali znam da se u kuloarima uzdiže u nebesa neuspješni borac za bolju vlastitu prošlost koji je brisao i prilagođavao kako mu odgovara (i to vrlo uspješno) sve svoje biografije i prilagođavao političkom trenutku i vlastitoj potrebe, sve dok se ničim izazvan nije oglasio o generalu Gotovini. Od te sudbonosne izjava: locirati, identificirati, uhititi i transferirati njegovim potezima mogu biti poneseni, zaneseni i oduševljeni tek oni koji uz uspješnu lobotomiju oslobodili se zauvijek vlastitog sjećanja ili vlastitog ponosa i dostojanstva.
Dakle, najnovija ideologija HDZ-a svodi se na opravdanje poteza ma koliko oni bili u suprotnosti s javno proklamiranim programskim i predizbornim iskazima.
Kad ponestane ideoloških pa i demagoških obrazloženja navodnih političkih rješenja prijeđe se na priču o navodnoj uspješnoj napadnoj operaciji na ideološku oporbu. U toj priči, opet je Šeki (bez njega ni juha ne može, ko da je vegeta). Po toj je priči opet navodno Šeksova mudrost uspješno rasturila hrvatsku levicu. Čisto sumnjam (za desnicu sam, svih ovih godina, i više nego siguran).
No, razmotrimo i taj kvazi argument. SDP se, iz svojih razloga, bori sam sa sobom (i urušava se u sebi). Ni HDZ, ni Šeks tome nimalo nisu pripomogli, a mogli su. Osobit Šeks. Naime, Milanovićeva vlada, zbog svoje bahatosti, obilovala je dokaznim materijalima korupcije, zloporabe položaja i ovlasti – a li nitko, doslovno nitko, niti je prozvan niti pozvan od navodno Šeksova pravosuđa. Pardon, ah da… Jest: čuvar naše stabilnosti: legendarni Saucha. Dobro; nije priča o SDP-u, nego o HNS-u reći ćete, pa hajde promotrimo i tu mogućnost. Ode Mrak i ode Vesna, ne stoga jer nisu udio u priči, nego da se raji neprirodni blud učini prihvatljivim. Jesu li se ovi koji su ušli u vlast odrekli iti jedne rečenice koju je Vesna govorila (o Hrvatima u BIH, o ulozi HDZ-ove vlasti u ratu u BiH)?! Jesu li se odrekli svojih svjetonazornih i ideoloških stavova, ili je to učinio HDZ? HNS je navodno maestralnom Šeksovom akcijom podijeljen na interesnu klijentelu vlade i jugoslavenske nacionaliste koji su ulaskom u vlast HNS-a navodno odbačeni (i, također, navodno otišli u politički pluskvamperfekt). Hvaliti se da su ti se priključile u očuvanju stabilnosti pojedinci ili grupa zbog osobnih i grupnih interesa može samo onaj tko politiku shvaća kao vlastiti financijski probitak i koruptivnu (time i kriminalnu) djelatnost. O tome da je ljevica u ruke dobila sve ono drugo zbog čega se uopće bori za vlast, šuti se. Muk!? Za vlast se bori ne samo da se raspolaže resursima nego i da se njezinim polugama omogući odgovarajuća kulturološka okolina (ili ako hoćete odgovarajuća duhovna nadgradnja). Za vrijednosti i ideje se živi i umire. Od kruha se preživljava; doduše, da bi mogli živjeti kruh je preduvjet, ali… Ne živi čovjek samo od kruha – tko ‘no to reče, čovječe!?
Magla podignuta lex Agromorom, puštanje podase na svjetonazornom i ideološkom planu nije moguće vidjeti osim kao neki posve nejasan goli interes (ne zna se čiji, ili se pak zna – kladio bih se da nije ni narodni ni državni nego osobni i grupni – doduše ne zna se kojih grupa i pojedinaca – ali ih se da naslutiti). Ovo golo preživljavanje na vlasti pod znamenom stabilnosti u hrvatskoj se javnosti pokušava predočiti kao vrhunsko umijeće (u čemu). Zanimljivo je, da u tom pokušaju veličanja demagogije o stabilnosti (i centru) prednjače medijski poslanici već dugo kod naroda prepoznati kao protivnici hrvatske države. Kako protumačiti navedenu činjenicu. Zasad ćemo je tek evidentirati.
Je li Vjerodostojni upravljan uopće nije pitanje. Odakle? Pravo je pitanje. Jesu li samo domaće snage duboke (i skrivene) države (njezina nevidljiva ruka) ili je žarište izvan kvadrature kruga i opire se opisu kružnice u nakani da se unatoč svemu ispiše elipsa (po kojoj je moguće imati dva jednako valjana središta iz kojih se očekuju nalozi). Tako se Bruselj (politički) i Kremlj (gospodarski) upisuju u hrvatsku stvarnost vrlo konkretnim zahtjevima i može ih se raspoznati u svim navodno suverenističkim odlukama. A tu je i Usnuli Medo (kojim počinje upravljati navodno neuračunljivi Trump) i koji se nakon duge odsutnosti vraća u igru i počinje iznositi zahtjeve. Vele da se na tom valu u igru uključuju lihvari a ne američki bankari – pričaju i da postoji razlika – iako je, ako je suditi po iskustvu s bankama u Hrvatskoj i BiH, gotovo nevidljiva.
Bilo kako bilo Ivo je to već davno plastično opisao onom čuvenom tvrdnjom da smo u banani (sada i doslovno: umjesto neovisne, samostalne i ponosne države počinjemo shvaćati da nas je naša politička elita, i s navodno desna i navodno lijeva, dovela do toga da nam je država, ni više ni manje nego, banana republika).
I predsjednica se nešto ušutjela (odavno mi je sve bilo sumnjivo još od savjetnika Šeksa i Mate, poznatog kao Očenašek, pa sve do današnjih dana) nakon što je Tito odlepršao s Pantovčaka pomislio sam konačno prava osoba na pravom mjestu, a onda muk (gotovo o svemu). Je li ruža postala fikus!? I hoće li procvjetati? Šutnja znači odobravanje (čega?). Stabilnost, uključivost, centar i sve, i uvijek, na štetu i račun jednih te istih (većine naroda). Zašto? Titino izbacivanje bijaše gesta koja je otvarala nadu a onda godinama nemoć (navodno Zoka nije surađivao, nešto se nećkao i Kanađanin Tim, ali ni s Vjerodostojnim nikako da krene) a ona šuti. Ili tako i treba biti.
Što mi to smeta?! Pa u Americi se još uvijek šepuri samozvani međunarodni likvidator Herceg Bosne, a u Parizu s Goldsteinom još uvijek stoluje Tito. Uzalud je priča o tri mora kada se čuju pjesme sa Balkana od Vučića i njegove predsjednice vlade (po ukusu međunarodnih lobija i samog srpskog diktatora). Nakon što je na čelo vlade postavio (modni) cvjetić (da ne kažem međunarodno ideološko prihvatljivi fikus) kako bi s protokolarnog mjesta imao potpunu kontrolu procesa treba se dobro zabrinuti. Srpska izmiještanja s odgovornih mjesta na mjesto prividne nemoći (a zapravo apsolutne državne moći), iskustvo je pokazalo, predznak su velikoga zla. Ima li Srbija snage (i jamstvo uključivanja i priključivanja na izvore moći) pravo je pitanje? I vodi li Hrvatska računa o tome? Za nas je još mnogo važnije?
Vodi li ijedan Hrvat (Hrvatica) hrvatsku politiku ili smo tek marionete u igri pravo je pitanje. Možemo li išta poduzeti sami ako nam za smjenu navodno nepoželjnih veleposlanika treba više mjeseci, godina (čega?)… I ako je Mate Granić još uvijek pamet koju se uvažava.
I posljednja vijest iz Hrvatske Vjerodostojni (i njegova vlast) je još uvijek stabilno, no to i nije (posve) utješno.
U BiH sve viđeno, čak i više puta. Osmi (zezam se, ne znam točno koji, ali tu je negdje) put se naša politička elita bori za televizijski kanal (umjesto televiziju). Ne znam ni koji put za izborni zakon i ustavne promjene. Još će koji put Mostar biti stolnim gradom dan prije i noć poslije izbora. Narod doslovno nestaje (više je umrlih nego rođenih u svakoj općini s hrvatskom većinom) no još uvijek nije vrijeme za brigu, jer je nekima još uvijek dobro, toliko dobro da ovako dobro nikada nije bilo.
