Godine su mnoge prošle
odkad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kane gorka suza vrela.
Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.
Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.
Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.
I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.
Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.
Samo laste svoja gnjezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.
Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj, pjesme nove…
Ljiljana Tolj
Foto: Marko Stanić/Tomislavcity/Arhiv
