TJEDNI KOMENTAR Čast je i ponos biti suradnik u timu svjetske modne kreatorice Rade Krivokapić Radonjić.

Iskreno, društvene mreže često kritiziramo, ali u timskom radu itekako su dobrodošle — pogotovo u vremenu kada ne treba trošiti vrijeme na upoznavanje i stalno „paziti na sebe“. Ako vrijediš, odmah se prepoznaješ. Ipak, postoji jedan ključni uvjet koji često zaboravljamo: povjerenje i uvažavanje među suradnicima. Nerijetko se događa preklapanje pojedinačnih aktivnosti, što može stvoriti nepovjerenje i dovesti do prekida suradnje.

Hvala Bogu, imao sam sreću da nisam samo prihvaćen u timu, nego i uvažen. Zato sam dao sve od sebe da opravdam status suradnika. To je poput stručnog stožera reprezentacije — s razlikom što se mi još nismo fizički susreli. Ako se uzme u obzir da smo svi uključivali dodatne suradnike i stvarali vlastite timove, pokazalo se da takav model može biti vrlo kvalitetan.

Nisam ulazio duboko u problematiku modne industrije niti u promociju novih modnih detalja, jer za to postoje posebni timovi. No, davao sam sugestije, prijedloge pa čak i ideje. Uži tim oko modne kreatorice sve to razmatra i vraća povratne odgovore. Upravo zbog toga razvija se novo promišljanje o tome gdje i kako treba pripremati ideje.

Posebno sam zahvalan timu suradnika kada svojim sugestijama usmjeravaju prema rješenjima. Sve to prati i sama „modna kraljica 21. stoljeća“, a odgovori i rješenja ne čekaju dugo — što vodi prema izvrsnosti.

Važno je naglasiti da od samih početaka nisam imao prepreka u komunikaciji. Upravo zato treba se još više truditi, jer se ljestvica organizacije svaki put postavlja visoko — kao na atletskoj stazi. Fizički i psihički uvijek treba biti spreman. Modna industrija ne nudi samo estetske, nego i radne izazove.

Istina je da su sve ovo procesi koje treba administrativno pratiti, jer svaki brend je priča za sebe i donosi nove izazove — baš kao i modni trendovi: proljeće–ljeto, ljeto–jesen, jesen–zima.

PEDESET ZIMA ČUVAŠ PROLEĆE

Gled’o sam danas, gled’o sam juče,

gled’o nejako prokletstvo tmulo;

kako te gaze, moje luče,

žuborno srce ti usahnulo.

S tobom bi oblak sreću prosniv’o,

a kako ne bi žalosna duša;

daleku, ranjenu te doziv’o,

đavo me svagda s tobom kuša.

Nisi ti kriva što si smerna,

nit’ što ti čežnja dragom poleće;

ti oka blaga, pitoma, verna,

pedeset zima čuvaš proleće.

Sad gladna duša liže nam rane,

žeđ svoju toli s pitkog izvora;

ovo proleće nije ko lane,

donese ono što biti mora.

I u lalama, i čar, i rosu,

i u narcisu belome nebo;

ja tek sad mrsim sedu ti kosu,

onu grivastu, crnu sam treb’o.

__________________

© Vesna Milošević