Odlucile smo se za Aterai selo u Olilim, mjesto na putu od Soroti do Mbale, od Kampalae udaljeno 404 km. Na nasu srecu put je jako dobar, asvaltiran 401 km a ona 3 km je ici kroz sumu, visoku travu, los put… Asvalt/put je nedavno pusten u upotrebu. Kinezi su ga pravili, ono sto se moze vidjeti amate
rskim/mojim ocima – put je jako dobar, ma bas dobar.
Mjesto gdje idemo je u Soroti Biskupiji. Imale smo susret s Biskupom 18.9. Biskup je mlad, profesor s teologije. Rekao nam je da je najavio osnivanje 15 novi zupa jer – kakao kaze – ljudi umiru bez sakramenata, do nekih se dodje samo jednom u godini… “Tamo nema crkava niti zupnih kuca – zupe su krscani – ne zgrade” rekao nam je. Novoimenovani zuponici ce s krscanima graditi zupu…
Kad smo dosle u Aterai selo, zupu Krista Kralja, ljudi su nas lijepo primili u nadi da cemo doci k njima. Tu su dva plemena koja su nekad bili u losim odnosima sad se pokusaje naci neka sredina – jasno uz pomoc prisutne vojske i policije koja je nedaleko od njih. Naime, problem je s Karamoja ljudima koji misle da su sve krave svijeta njihove pa su krali krave od Ateso plemena. Barake vojske su skoro pred crkvom, djeli ih put/staza. Malo dalje je skola gdje se policija obucaje. Dakle, trebalo bi biti ‘sigurno’ mjesto…
Medju onima koje smo tamo nasli – jasno – bili su novoimenovani zupnik novoosnovane zupe Krista Kralja i lokarni lideri. S nama je bio Kancelar s kim smo obisli jos jednu ponudjenu lokaciju za nas apostolat. Druga lokacija je samo 17 km od Soroti, predgradje koje treba nasu prisutnost, ali smo se mi odlucile za Aterai, jako, jako siromasno mjesto.
Zamolili smo Katehistu i lokalne lidere da se sastanu i nadju zemlju za nas. Jucer sam ih zvala rekli su mi da su nasli dvije lokacije, zovu nas da to vidimo i odlucimo gdje cemo ici. Kupit cemo zemlju. Ovdje su ljudi jako, jako siromasni, zive u kolibama. Jedan lider nam rece da Karamajon zene niposto ne zele radjati djecu u rodilistu jer kako rece ‘oni vjeruju ako dirnu zid rodilista da nece vise moci imati djecu”. Treba im pomoci u puno pogleda jer oni nista ne znaju, bili su odsjceni od svake civilizacije ziveci sami za sebe, bez ikakvih utjecaja iz vana svoga plemena, rekose nam.
Ovo gore je napisano kad smo se vratili iz Sorotija, nakom prvog posjeta. Zapravo vise nismo isli gore ali se dogovaramo putem telefona. Jucer sam razgovarala sa Zupnikom glede papirologije i zemlje. Rekla sam mu da nam pripremi papire kako mi nebi nakon par mjeseci ili kasnije netko rekao da je to njegovo, da smo prevareni itd. Dakle, sve ide sporovozna bas iz ovih razloga. Kad kupimo zemlju odmah cemo se dati na zagradjivanje, busenje bunara (najmanje dva, za zajednicu skolu) a onda slijedi gradnja kuce.
Rodjo, buduci da je velika udaljenost od Kampale do Aterai odlucili smo iznajmiti u Sorotiju jedan mali kutak za nas dvije tako da mozemo biti mirne kad iz Kampale podjemo gdje cemo prenociti i jos nesto, kad budemo gradili cesto cemo morati ici u Soroti… Trebat ce nam kutak jer je ovdje internet jako los, cesto im sistem ‘padne’ – reknu ti dodji sutra, e da ne idemo nazad u dva pravca 180 km – radije cemo prespavati u svom ‘kutku’ pa sutra pokusati iz pocetka. Ima hostel, biskupijski, ali kad smo zanji put isli platili smo 246 000 silingi ili (60 eura) dvije noci za nas (bez ikakve hrane, samo prespavati je tako skupotri) to je pre skupo, a ovo cemo imati i placat cemo mjesecno 180 000 silingi.
Auto nam je u Mombasi u Keniji, stiglo je sad ceka prijevoz za Ugandu. Nadam se za koji tedan imati auto – bez auta ne mozemo niti ici gore. Sad se suzim s auto mod jednog misionara iz Slovenije, on se vraca sad 29. listopada. Jasno, uzet ce auto.
Za sada toliko. Posalt cu vam slikica da vidite na sto sve skupa izgleda…
Uz pozdrav od,
Sr. Vedrane Ljubic FDC
