“Tko se boji mrtvih ustaša?
Ustaša ima posvuda.
U jamama.
U škrapama.
U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljećima bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad.
Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još?
Da ima milijarda ustaša, takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone.
Voštani, mramorni, ozbiljni, akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše.
Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča, tko kaže:
SMRT ĆE IPAK MORATI OPRATI PRLJAVE RUKE MNOGIMA !!!
Fra Ante Čavka
