NA PRELOMU VJEKOVA
Aleksi Šanticu
“Kićeno,kićeno nebo zvjezdama,
široko,široko polje…”
Ooooo…
Sjecas li se Aleksa,
kada pjesma svatovska
u srce ti se zari kao nož!
Mjesec se ko hodočasnik sakrio u crkvu,
tuđj prsten kad sam stavila na ruku
i vezala sebe u gordijev čvor,
sa dolaskom prve jesenje kiše
nevoljenom otisla u dom!
Na privjesku od lančića
u jecaju od rima,
ko kapljicu rose na kamenom cvijetu,
ponijela sam našu tajnu.
Ljubio si me Aleksa!
Treperilo je nebo iznad Veleza
Noc je padala,utihnuli zrikavci.
Rodobolju okitili grozdovi behara.
Neretva je okupljala nase zvijezde…
U noci njeznosti darivao si mi vječnost,
molitvom od rima:
“Ako hoces da ti pjevam onu tiju nojcu milu,”
Pjesmom kao monolit
cjelivao si svemire ispod čipkane bluze,
stihom pomjerio svilene bretelice.
Tratincice,ivancice ,jorgovane,
u stepama moje baste…
Prenj je zapamtio najljepši san.
Nase dane strasti,ljubičaste noći.
“Djevojka je svoje oči klela ,
čarne oči da bi ne gledale.”
Sjećas li se Aleksa,
pjevale su brodarice vile.
A ja sam plakala ,i ti si plak’o…
Bregavu zamutiše zloslutne kiše.
U vrletu oblaka iznad Hercegovine,
skameniše se naši svatovi.
Procvjetaše rane k’o božuri.
Bidermajer posadismo sokolu u oko.
Osta most od sunca i zabranjenih uzdaha.
Majcina kletva jaca od tvoje pjesme,
vapaj u nebo pred ikonom Svetog Nikole
da ne uzmes ženu tudje vjere.
Ponijela sam u miraz naš zimski pastel.
Tvoje oci mutne,biser slanih suza.
Nasu tugu ko nebesa prazna…
Blijedi plamen ugasene nade.
Tvoju pjesmu u vjecnoj tisini,
Ko pepeo sveti ..
Urnu ljubavi,
Na vjeki vjekov da sam tvoja!
Zdravka Babić
