U sjeni dnevnih prepucavanja, tih neizbježnih suputnika predizbornih i inih vremena, o tome tko je kome što rekao, kako mu je ovaj odgovorio i od koga se još očekuje štogod kazati, ostaju naizgled sporedni, sitni ali bitni elementi na kojima strategiju grade oni koji znaju svoj posao. Jedan od njih zasigurno su ankete o ispitivanju javnoga mnijenja, pri čemu je položaj agencija koje ih provode, koliko zahvalan, toliko i utjecajan. S jedne strane, nema tu neke odgovornosti za predstavljene rezultate, s druge, ankete nerijetko posluže kao moćno manipulativno sredstvo. Odgovornosti nema jer su rezultati u biti neprovjerljivi, kako u pogledu stvarnog rejtinga kandidata, tako još i više glede strukturnih obilježja sklonog im biračkog tijela. Vrijedi to čak i za ispitivanja provedena neposredno uoči izbora. Naime, u slučaju znatnog odstupanja od stvarnih rezultata, pri čemu treba jasno lučiti predizborne ankete koje mogu utjecati na ponašanje birača od izlaznih anketa provedenih na sâm dan izbora, anketari se mogu pravdati kako ankete nisu prognoze, nego tek praćenje trendova, kako interval pogreške nije zanemariv, kako je nešto moglo iskrsnuti u zadnji čas i utjecati na izbor birača, a učinak toga ankete nikako nisu mogle zabilježiti… Uzevši sve to u obzir, nameće se pitanje je li baš prikladno rezultate anketa objavljivati izvan termina rezerviranog za hiromante, gatare, astrologe,… naravno, uz primjerenu oznaku u gornjem desnom kutu, recimo zaokruženi broj 88, pa nek’ Joža Manolić i Buda Lončar gledaju što su njihovi nasljednici skuhali. Ovako, ako ih se uzima s (pre)velikom ozbiljnošću, a prevladavajući mediji ih uzimaju, one predstavljaju snažan alat, kako za usmjeravanje birača, tako i za kreiranje napetosti unutar stranaka i, općenito, upravljanje unutarstranačkim procesima.
Od ORAH-a do START-a
Školski primjer anketnog inženjeringa predstavlja anketni tretman SDP-a unazad nekoliko godina. Kako bi se donekle ukrotilo svojeglavog Milanovića da ne čini baš sve što i kako ga volja, ni iz čega je, samo anketnim i medijskim manipulacijama, stvorena stranka ORAH Mirele Holy. Ona je, kao svojevrsni znak upozorenja struktura iz sjene, na njima ne tako važnim europskim izborima postigla više nego solidan rezultat, oko 10% glasova. Međutim, nekoliko mjeseci uoči uistinu važnih parlamentarnih izbora ORAH je jednako (ne)objašnjivo kao što je bujao, u hipu okopnio, zadobivši povjerenje tek zanemarivog broja birača. Još dramatičnije je SDP padao u anketama kako bi se spriječilo Davora Bernardića da se u potpunosti obračuna s Milanovićevim lojalistima (Maras, Hajdaš, Ranko Ostojić, Grbin,…), i posve ovlada strankom. Samo što se sad u funkciji ORAH-a pojavila stranka START Dalije Orešković, čija je čelnica ujedno i pripremana kao alternativa Milanoviću u slučaju da ovaj ne prihvati predsjedničku kandidaturu. A za to su se nazirali prilično realni razlozi, ponajprije u teškoj i neizvjesnoj obiteljskoj situaciji Zorana Milanovića koja je u to vrijeme arhitektima iz sjene sigurno već bila poznata, da bi nedavno rezultirala gubitkom dvije bliske mu osobe. Nakon što je Milanović ipak prihvatio kandidaturu, a Bernardić Milanovića, START je i prije nego što je pošteno startao, već stigao do cilja.
Osim upravljanja odnosima i procesima unutar SDP-a, opisani anketni mehanizam – snižavanje virtualnog rejtinga stranke ispod realnog u vrijeme kad nema važnih izbora, pa potom njegovo povećavanje pred važne izbore, a da, po svoj prilici, zapravo opipljivijeg ni rasta ni pada nema – stvara u javnosti dojam snažnog uzleta stranke kad joj je to nasušno potrebno.
Zorna ilustracija navedenog je anketa koju objavljuje HTV, a provodi ju ista anketarska kuća koja taj isti posao radi za RTL, samo sad na nešto većem uzorku, pri čemu nije jasno je li posrijedi prošireni uzorak korišten za RTL ili je riječ o posve novome uzorku. Uz to, dok Nova TV i RTL objavljuju ankete mjesečno, stoga su postupni mali pomaci slabije vidljivi, HTV je svoju objavio nakon čitava četiri mjeseca. Pokazala je kako se Živi zid istopio upravo onoliko za koliko je SDP narastao (skoro 6%). Znači li to da bi trebalo povjerovati kako su se mahom mlađi birači jedne izrazito anti-sistemske opcije odjednom okrenuli ka ultra-sistemskoj partiji s već gotovo 75-godišnjom tradicijom? Ništa manje neobičan nije još veći uzlet Zorana Milanovića koji se podudara s jednakim padom Kolinde Grabar Kitarović, što bi, valjda, značilo da je svaki peti Predsjedničin glasač iz svibnja do rujna prešao Milanoviću. Sva je prilika da su približno isti omjeri bili i ranije, samo se ovako, jer važni izbori kucaju na vrata, stvara privid kako SDP i Milanović rastu. No, unatoč strjelovitom anketnom rastu ljevice i njezinog kandidata, malo je vjerojatno da su čak i ti zadnje objavljeni rezultati realni.
Naime, samo krajnje naivni ili potpuno neupućeni mogu povjerovati kako je zbroj glasova “desnijih” kandidata, kakvima slove Grabar Kitarović i Škoro, u zbroju dvostruko veći od onoga Zorana Milanovića, napose ako se zna da on nema ozbiljnije konkurencije na matičnom političkom polu. Ciljanim držanjem Milanovića ispod, a Škore iznad realne razine, stječe se dojam kako mu Škoro puše za vratom i da ga može izbaciti u prvom krugu, što neke birače, koji bi inače glas radije dali nekom drugom kandidatu, navodi da ga ipak daju Škori. S druge strane, podcijenjeni će Milanović u prvom krugu dobiti zamjetno veći broj glasova nego što ankete predviđaju. Na tom valu mediji će pred drugi, odlučujući izborni krug pumpati atmosferu da je on u strahovitom naletu, dok će se anketne kuće moći pohvaliti kako, evo, nisu na strani SDP-a kao što se priča. To će im otvoriti prostor da Milanoviću dodatno zapušu u jedra dajući mu neposredno pred odlučujući sraz u drugome krugu veći rejting od realnoga. Poslije se mogu vaditi kako su korigirali model koji ga je dotad podcjenjivao. Sve u svemu, bit djelovanja anketarskih agencija leži u sljedećem – grade navodnu neovisnost i vjerodostojnost kad je nevažno, da bi iz svih oruđa zapucali na desni gol kad je stani-pani. I u tome se odveć ne razlikuju od nekih udruga i političkih inicijativa koje se vole predstavljati domoljubnima.
SDP-ovi “žetončići” opet zveckaju
Iako nesumnjivo važan kotač u arhitekturi političkih odnosa, agencije za ispitivanje javnog mnijenja pod tutorstvom, jedna Agana, a druga Dragana, jedna Begića, a druga Bagića, nisu jedini alati kojima raspolaže društveno-politička ljevica. Zapravo, moglo bi se reći kako se, kad SDP-ovcima i njihovim pokroviteljima ispadaju “žetončići” iz džepa, čuje gong, gong, gong, gong… Kvazi-nevladina udruga GONG nije samo rasadnik SDP-ovih kadrova, nego i primjer primjene dvostrukih mjerila za SDP-ove i HDZ-ove dužnosnike, čemu zorno svjedoči posve oprečni tretman Mimice nekad i Šuice danas u posve istom kontekstu. Slično kao što Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, etičkom sudištu koje je instalirao Milanovićev SDP, nije padalo na kraj pameti ispitivati zašto Milanović kud god letio, svako malo na Krk sleti. Je li to bilo predviđeno nalogom za službeni put, i ako jest, je li bilo poradi državnih poslova ili onih osobne naravi? Ako su u pitanju bili potonji, ne bi li bilo etički da plati višak potrošenog goriva iz vlastitog džepa? A kako tek nadoknaditi povećanu emisiju CO2? Uz to, olako se prešlo i preko 10-dnevne Milanovićeve i Kotromanovićeve ekskurzije u Australiju i na Novi Zeland, opet u cijelosti o državnom trošku. Danas, Predsjednica kud god pođe, striktno mora odvojiti osobno od državnog i to sama plaćati. I ne dao joj Bog da pogriješi u nekom zarezu ili zagubi kakav papirić.
No, nisu samo nevladine udruge i podmetnuto para-sudbeno kukavičje jaje žetončići na koje se SDP uvijek može osloniti. Tu su i redikuli koje mediji, nezdravo opsjednuti potrebom za zatupljivanjem naroda, shvaćaju posve ozbiljno. Dovoljno je prisjetiti se “umjetnika” Siniše Labrovića i “branitelja” Zorana Ercega. Ipak, u zadnje vrijeme pozornost tvoraca javnog mnijenja plijeni jedno treće spadalo, ispalo iz istog šinjela.
Iz recentnog djelovanja SDP-ovih žetončića razvidno je kako se Milana Bandića nastoji na svaki način privoljeti da se uključi u predsjedničku utrku. I, evo, baš u jeku rafalnog napada na njega zbog izmjena GUP-a, on odjednom postaje drugi političar po pozitivnom dojmu, čak mu i stranka raste. No, osim mrkve, poseže se i za dosad nezabilježenim, krajnje bizarnim provokacijama. Dario Juričan, staro lice na pozornici, nakanio je i uspio promijeniti ime u Milan Bandić kako bi parodirao zagrebačkog gradonačelnika na, zasad, tek predsjedničkim izborima. Taj pothvat dočekan je s nepodijeljenim medijskim simpatijama. Nikome nije ni na kraj pameti bilo zapitati se hoće li već prikupljajući potpise novopečeni Milan Bandić dovesti potpisnike u zabludu o kojem se Bandiću radi, s obzirom da na njegovim štandovima, posve izvjesno, ne će biti nikakvog pouzdanog znaka raspoznavanja u odnosu na zagrebačkog gradonačelnika. Stručnjaci su odmah pohitali pojasniti kako kandidatura dva istoimena kandidata nije nikakav problem budući bi ih se moglo raspoznati navođenjem datuma rođenja na listiću. Premda je očito kako je jedini donekle pouzdan i učinkovit način raspoznavanja skenirana fotografija uz svakog kandidata na listiću. Sve drugo je nedostatno da bi se izbjegla pomutnja i nefer izborna utakmica, a što je očito namjera onih koji stoje iza otmičara Bandićevog imena i poklanjaju mu punu pozornost. Žmireći na sve to, novinari tek lakonski dodaju kako u Hrvatskoj postoji pet Milana Bandića i kako bi bilo baš super da se sva petorica kandidiraju.
No, bi li se sva ta dvorska svita ponašala tako ležerno i prpošno ako bi se kandidirao, recimo, još jedan Zoran Milanović? I što kad bi neki ponosni nositelj tog imena obećavao kako će Hrvatsku opet dovesti u debeli minus, baciti ju u investicijsko smeće, otjerati svakog ulagača koji bi se na Hrvatima bogatio i prije nego što bi na to pomislio, pa se još pohvalio kako će zablokirati računalni softver za povlačenje sredstava iz europskih fondova, kako će amnestirati sve osuđene udbaške zločince (dakle, njih obojicu), kako će zabraniti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, kako će kriomice, pod okriljem noći, švercati migrante u susjedne zemlje, postavljati ćirilične ploče po Vukovaru i uništavati nepoćudna gesla na spomenicima braniteljima poginulim u Domovinskom ratu, a preživjele dati mlatiti na ulazu u crkvu, kako će iz pepela dignuti brodogradnju milijardama subvencija iz državnog proračuna,… i činiti druga čuda… Pa tko bi takvome odolio?
Bubamarine točkice
Dok novoga Zorana Milanovića nema na vidiku, nije zgoreg podsjetiti odakle je svježi Milan Bandić, domalo Dario Juričan, već otprije poznat javnosti. Naime, koliko god reketa medijima plaćao, Ivica Todorić ipak nije bio posve pošteđen njihovih uboda, za razliku od, primjerice, jednog Branka Roglića, ili onog Nemila Tudešaka zvanog Basket-žvaka, kojem su i sportski novinari sricali hvalospjeve kad je nedavno prebacio svoj košarkaški klub iz Zagreba u Ljubljanu, topeći se od miline zadivljeni poslovnom logikom te odluke. Dario Juričan, elem Milan Bandić, autor je dokumentarnog filma “Gazda”, koji je poslužio kao startni pucanj za Todorićev odstrjel, a premijerno je prikazan pred prvom postavom Roglićevih političkih gojenaca, mostovaca, u vrijeme dok su još bili u poziciji moći.
A skupa s Juričanom, pardon Bandićem, evo, sad opet i mostovaca u prvom planu nakon pretrpljenog nokauta na europskim izborima. Razletjeli se televizijskim ekranima k’o u najboljim danima. Petrov, Bulj, Grmoja,… dovoljno da od koncentracije umotvorina puca glava uzduž i poprijeko. Baš kao nekad, novinari sve više uočavaju njihove kvalitete. Božo Petrov im je nevjerojatno lucidan kad kaže da se Lovro Kuščević vratio u Sabor kao u popravni dom… Hm…tko o čemu, Petrov o pravdi i poštenju! I dok se ruga drugome zato što ga se tereti za štetu mjerenu u stotinama tisuća kuna, pri čemu je lokalna zajednica od svega očito imala znatno više koristi, Petrov je svojim političkim djelovanjem vezanom uz arbitraže s najvećim pojedinačnim ulagačem u Hrvatsku, mađarskim MOL-om, protiv kojeg je vodio križarski rat jednakom žestinom kao Milanović, pridonio gubitku Hrvatske u iznosu reda veličine više stotina milijuna kuna (i to još nije sve!), a za što je nagrađen mjestom u Saboru. Ipak, daleko je još kalfa od štete koju su kadri učiniti njegovi mecene iz sjene, a ta se mjeri milijardama kuna isplaćenim iz proračuna za nikad izgrađene brodove. Odatle, valjda i, kao znak zahvale, podrška IDS-a kandidatu s karakterom jednakom njihovu. Rastuća gradacija štete po Hrvatsku prikazana na spomenutim primjerima: HDZ (stotine tisuća) – SDP-ovi kvazi-desni privjesci (stotine milijuna) – krovne strukture sa SDP-om kao političkim krilom (milijarde) – i više je nego simptomatična i ilustrativna.
Ipak, ako se mostovcima nešto ne može spočitnuti, onda je to dosljednost. Bili na vlasti ili u oporbi, dosljedno su posvećeni rušenju HDZ-ovih ministara i predstavnika u Vladi. U svojim rušilačkim aktivnostima, kako to lijepo reče Nikola Grmoja za nedavne najave rušenja još jednog ministra, moraju se koordinirati s oporbom. A tko je ono tamo najveći? Zanimljivo je kako oni koji HDZ-u spočitavaju trenutne saveznike koristeći se logikom “s kim si takav si” ovdje ne uočavaju to pravilo, iako za njega ne manjka argumenata. Mada u cijeloj priči postoji i bitna razlika. Dok je u trenutnu “s kim si takav si” situaciju HDZ upao iznudicom, jer je dotadašnji partner Most, otvoreno se priklonivši oporbi, izigrao njegovo povjerenje, Most je u “s kim si takav si” vezu mogao ući birajući između HDZ-a i SDP-a. Dugo je lavirao, pokušao s oba partnera, pa onda s jednim, i evo ga sad s drugim. A još je bitnija razlika u tome što u svom “s kim si takav si” aranžmanu HDZ ipak nešto gradi, dok Most isključivo ruši.
K tome, HDZ-u je jedina realna alternativa postojećoj koaliciji bila da se nađe ruku pod ruku s onima s kojima je Most sada, a čega se mnogi na desnici tobože gnušaju. A takav rasplet zapravo priželjkuju, samo kako bi mogli reći da su bili u pravu – evo ga, HDZ = SDP! U tome pomalo nalikuju na poklonike klimatskog kulta koji s ne manjim žarom iščekuju ispunjenje svog proročanstva – propast svijeta! Štoviše, nošeni silnom željom za izjednačavanjem HDZ-a i SDP-a domoljubni fatalisti ne primjećuju s kim su se, bilo izravno, bilo neizravno preko Mosta, zatekli u istome kolu. A kad plešeš s komunistima, doista nije nikakvo čudo što si takav kakav si. Premda, moguće, vrijedi i obrat – baš zato što si takav kakav jesi, s njima si! Kako god bilo, jedan od bitnih znakova prepoznavanja mentalnih komunista oduvijek je bila silna zabrinutost za tuđu imovinu – kulaka, buržuja, žena kapetana duge plovidbe,… koga god, posve svejedno. Zaštitni je to znak preziratelja biblijske prispodobe o talentima (Mt 25, 14 – 30), onih kojima je povjeren samo jedan talenat, a i njega su zakopali. Takvi, ustrajno padajući na vazda iste finte crvenih žetončića podsjećaju na točkice na bubamarinu oklopu. Kako i ne bi, kad je znano – što je bubamara (finta) starija, to se za nju prilijepi više crnih točkica.
Grgur S./Kamenjar.com
