Štefica je Marina nevista podrijetlom Zagorka. S mužem Antom i sinom Josipom svake godine božićne blagdane provede u duvanjskom kraju.
Voli ona muževu obitelj i uživa u druženju s njima. A kako i ne bi kad je obaspu darovima iz Njemačke, Austrije, Švicarske, a nisu joj mrske ni domaće kobasice, pečenica, šarena slanina, kantica domaće masti pa i vunene pape.
Štefica se svima uljudno zahvali i uzvrati darove, lijepo umotane licitarske srčeke, s lavinom riječi na sočnoj kajkavštini.
– Ja vas sve tak imam rad. Kak ste vi dobar svet?
Juri zapara uši njezina ekavština, ali se ne usudi komentirati naglas kao drugoj nevisti, Ivanovoj Anici, ona je s gornjeg kraja. Obično namjerno zakašlje na njezino “fr“ u frca, fala, furda, ufati, pa na dugosilazni naglasak u genitivu – soka, ne voli ni ono „j“ u isti, što Anici i nije drago, ali nitko joj i ne ugađa u željama.
Dobar promatrač bi potvrdio onu istinu kako su podjele na lokalnoj razini najjače i kako je ona narodna “’ko će kome k’o svoj svome“ utkana u svaku poru našeg življenja.
Za Šteficu svi imaju riječi hvale i odobravanja.
– Vidiš ti, ona iz velikog grada, a oće lipo pričat sa svima nama.
Kad bi izgovorila i kakvu grubu pa i zabogarala, opravdanja su bila spremna.
– Tako po svitu žene govore, oće i Kaurke i Dalmatinke zabeštimat. Još se naše zatežu, ali nadoknade u đavlekanju.
Ove godine Štefica je sa sobom donijela i veliki strah prema hrani budući da je željela smršaviti pa je glasno negodovala na stolove pune domaćih delicija.
– Joj, kak se tu puno jede. Pa sve visokokalorično. Jao, toliko šećera i kolesterola ni nikak zdravo?
Jure je sve to slušao šutke, a kad bi nevista izišla, gunđao je.
– Pusta stra, ljudi moji. Ja se sve bojim mašit za što, koda će me te njezine kalorije ćopnut za ruku? Svašta ćeš dočekat? Uvik sam se bojo gladi, a evo sad stra i od punog stola?
Štefici je uspjelo prenijeti strah na svekra, a samu sebe je tješila ovako.
– Tak i tak su blagdani. Budem ja pazila kad dođem doma.
Tog jutra je razmišljala o novoj dijeti koja isključuje sve masnoće i već se vidjela u uskoj dugoj haljini s naglašenim strukom kad je ušavši u kuhinju ugledala svekrvu Maru kako uzima komadić slanine i prinosi ga ustima. I umjesto pozdrava, nevista je ispustila glasni i prodorni:
– Jao, baka!
Mara se prepala, od čega joj zalogaj zape u grlu i “ni brdu ni strmu“.
– Šta ti bi, stara? – skoči se Jure i zajauka, – da nije šlag, jadan ti sam ja?
Mara se naprezala iskašljati, ali nije išlo. Zacrvenjela se u licu, iskolačila oči i mašući rukama tražila pomoć od neviste.
Nevista se zbunila. Vrtila se ukrug, ali nije znala pomoći. Juri u trenutku sine spasonosna ideja. Diže u zrak svoju mušku desnicu, na što Štefica opet ispusti svoje “jao“! A onda se ruka u punom zamahu spusti na Marina ramena, u predio ispod zatiljka, i odzvoni onako junački grubo, ali učinkovito jer Mara ispusti uzdah olakšanja kad zalogaj pod udarcem nađe svoj pravi put.
Uputi Juri pogled pun zahvalnosti, ali još nije mogla progovoriti. Juri pade kamen sa srca pa se sam pohvali:
– Vidiš da je pleska iz raja izašla!
Mara se još borila s posljedicama davljenja, ali je mumljajući opovrgla Jurinu izjavu:
– Ni – nije ple – pleska, nego šipka je izašla iz raja. – jedva je govorila, ali je dala do znanja da je na riječima uvijek bila jača od Jure.
Bi Juri malo krivo što nije u pravu pa se dosjeti obraniti:
– Je li isto? Pleska ili šćap? Glavno da rešiš problem, a ne tribaš voćku lomit?!
Marin osmijeh mu vrati samopouzdanje, pa se osjećao kao junak dana, samo da se nevista nije ponovo javila u svom stilu.
– Jao, dida, fakat ste baku jako lupili? Istina, pomogli ste, ali tak grubo. Mislim da baka zavređuje ispriku? Kaj ne, baka?
Sad se Štefica jako trudila oko svekrve.
Mara šaretom dade znak Juri da bude bez brige, na što on doda ironično:
– Nu, ostavi je živu i opet kriv? Bože moj, ima li pravde na ovom svitu?
Sin Ante je prepoznao ironiju u očevu glasu kad je ušao u sobu, ali Štefica je svu pažnju skrenula na sebe.
– Joj, moj Ante, kak sam se ja prepala. Pogleč, ruke mi se tresu, a samo sam htela reč baki da pripazi sa špekom! Moji starci ful paze kaj jedu.
Velika stra – nizašto! – reče Mara i popi gutljaj vode što joj doda Jure da povrati dušu.
