Na današnji dan 1945. godine u 16 i 30 prema dostupnim dokumentima i zapisima svjedoka događaja, partizanske jugoslavenske armije su formirale kolone razoružanih hrvatskih vojnika s nepreglednom masom civila što su bježali od pokolja, koji je Titova vojska masovno činila od kraja 1944. do pada NDH na Bleiburgu.
Sve nakon toga je poznato pod imenom Križni put.
Britanske su procjene bile da je oko 300 tisuća Hrvata bježalo pred jugoslovenskim komunističkim armijama, a procjene pobijenih ljudi nakon toga se kreću između 80 tisuća, pa do 250 tisuća.
Trideset i šest godina nakon izborne pobjede naroda nad komunističkim jugoslavenskim poretkom, trideset i četiri godine nakon međunarodnog priznanja države i trideset i jednu godinu nakon vojne pobjede nad srpskim agresprom, mi smo svjedoci da Hrvatski sabor čiju većinu predvodi stranka pobjednica iz u svim tim presidnim događajima hrvatske povijesti ne pozove tijekom zasjedanja zakonodavnog doma zastupnike na odavanje počasti svome stradalom narodu minutom šutnje!
To i gluhima i slijepima sve govori o stanju države, ali i nesretne stranke nekadašnje pobjednice.
Do milijuna ljudi, prilično sigurno i do svakoga biskupa, župnika, do svakoga načelnika i gradonačelnika je putem društvenih mreža dospio poziv Josipa Dabre i Domovinskog pokreta da se u 16 i 30 danas oglase crkvena zvona i pozove narod na dvije minute mira i razmišljanja o nama samima i našoj povijesti.
Zanima me, tko je i gdje čuo ta zvona, jesu li šutjela ili govorila riječi i pjesmu toliko željenu Hrvatskoj.
Kako god, što se god događalo i dogodilo, sve je to poruka, jasna da jasnija ne može biti.
A sve poslije je pitanje obraza.
