Svi znamo kako su voda, zrak i kruh osnovni elementi za opstanak. Voda kao osnovni element u našem životu, našim prabakama i djedovima nije bila na dohvat ruke. Za vodom su znali pješačiti i nekoliko kilometara. Ljudi koji su bili blizu izvora imali su pravi blagoslov. Naše malo selo Korita koje je nastanilo našeg praoca, prvog stanovnika, Ivana Vukoju zvanog Zela još davne 1600-te. Sa sigurnošću tvrdim kako Zela ni sam nije bio svjestan kako je dobio pravi Božji blagoslov. Nije se trebalo hodati do velikih udaljenosti za vodom. Ovo selo obiluje mnogim nepresušnim izvorima pitke vode. Što sam se ove godine i uvjerila jer kiša nije pala 90 dana na ovom području.
Velika suša je vladala. Voda iz vrela Šipovac je glasila kao najkvalitetnijom vodom, a za istom su posezale age i begovi kada bi dolazili pokupiti akče. Valja napomenuti kako se u selu nalazi oko 12 vrela. Voda se nosila u posebnoj drvenoj posudi koja se zvaše burilo. Nosilo se na leđima povezano užetom. Užad su ručno izrađivale starije majke od ovčje vune. Zapremina burila bila je oko 30 litara. Mnoge naše bake su išle na izvore i čekale u redu kako bi došle do pitke vode. Pokojna baka mi je pričala kako je poslije Drugog svjetskog rata bila velika suša. Na vrelo Podkorita dolazili su ljudi iz Ljubotića, Crnih Lokava, Prosina, Madini Stanina ni ona ne zna odakle sve nisu bili, kako bi natočili pitku vodu i odnijeli kućama. Kako mi je pripovijedala baka znalo se čekati i po cijelu noć, pa tek nekada u kasnim jutarnjim satima točiti vodu u burilo. Za vrijeme čekanja tadašnji momci sela „ašikovali“ bi s curama iz drugih sela. Tako su nastajala i prva upoznavanja koja bi kasnije rezultirala i brakom. Opjevavali su se bećarci. Istima se nerijetko opisivala težina ljudskog života kroz šaljivi stih. Za izvođače hercegovački bećarci su teški, jer nije svrha nasmijati slušatelja već zabaviti i fokusirati ga na samu tematiku. Bećarci su u Hercegovini tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno i još su održivi. Evo i neke bećarce mogu navesti. Važno je napomenuti kako je moja sestra zapisala bećarce koje je pokojna baka pjevala u mladenačkim danima. 
Velika suša je vladala. Voda iz vrela Šipovac je glasila kao najkvalitetnijom vodom, a za istom su posezale age i begovi kada bi dolazili pokupiti akče. Valja napomenuti kako se u selu nalazi oko 12 vrela. Voda se nosila u posebnoj drvenoj posudi koja se zvaše burilo. Nosilo se na leđima povezano užetom. Užad su ručno izrađivale starije majke od ovčje vune. Zapremina burila bila je oko 30 litara. Mnoge naše bake su išle na izvore i čekale u redu kako bi došle do pitke vode. Pokojna baka mi je pričala kako je poslije Drugog svjetskog rata bila velika suša. Na vrelo Podkorita dolazili su ljudi iz Ljubotića, Crnih Lokava, Prosina, Madini Stanina ni ona ne zna odakle sve nisu bili, kako bi natočili pitku vodu i odnijeli kućama. Kako mi je pripovijedala baka znalo se čekati i po cijelu noć, pa tek nekada u kasnim jutarnjim satima točiti vodu u burilo. Za vrijeme čekanja tadašnji momci sela „ašikovali“ bi s curama iz drugih sela. Tako su nastajala i prva upoznavanja koja bi kasnije rezultirala i brakom. Opjevavali su se bećarci. Istima se nerijetko opisivala težina ljudskog života kroz šaljivi stih. Za izvođače hercegovački bećarci su teški, jer nije svrha nasmijati slušatelja već zabaviti i fokusirati ga na samu tematiku. Bećarci su u Hercegovini tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno i još su održivi. Evo i neke bećarce mogu navesti. Važno je napomenuti kako je moja sestra zapisala bećarce koje je pokojna baka pjevala u mladenačkim danima. Svekrvicu ujela mi zmija, plakala bi, al’ ne mogu od smija! Al’ je lipo u šljiviku diko, dole trava, gore šljiva plava! Svu sam svoju poženio braću, još ostalo da oženim ćaću! Moja dika nema prednjih zubi, kad me ljubi promaja me ubi! Kupila sam svekrvi bombona, žuti, plavi pa nek’ se udavi! Oj curice, bil’ ti malo mogla, domaćega kruva sa ognjišta moga?! Triba orat i posijat nešto, dok se radi neće biti gladi! Svekrvice sjeme od salate, daj mi sina, baš me briga za te! A naša župa posvećena je sv. Anti Padovanskom pa evo i jedan vezan za istoga, nadam se kako nije bio uslišan! Sveti Ante doć’u ti na zavit, pomogni mi svekrvu zadavit! ….
U novije vrijeme prije nekih 100 godina počele su se graditi čatrnje. Čatrnje su spremnici za skupljanje i akumulaciju kišnice i snijega popločane i okolo ozidana. Čatrnje su građene u naseljima uz krovove kuća ili uz neke ploče. S krovova bi s voda slijevala na kamenu ploču i voda bi se ulijevala u spremnik, kasnije su se koristili oluci. Voda iz čatrnje-kišnica u sebi ne sadrži kamenac jer ne dolazi kroz krečnjak iz podzemlja. Tako da je stanovnici preferiraju za piće, koriste je čak i danas. U ovim kraškim područjima kao i u svim mjestima Dinarskog gorja čatrnje su bile jedini spremnici pitke vode uz pokoji bunar. Vrela, bunari i lokve su najviše služila kao pojila za stoku, a i kao izvor pitke vode za domaćinstvo. Zamjetno je kako u selu ima jako puno čatrnja koje se i dan danas koriste. Mnogi stanovnici su izumrli pa su i njihove čatrnje u derutnom stanju. Vape za minimalnom obnovom ili uređenjem! Urasle su u šipražje, kamen se urušava. U sjećanju na neke prošle generacije ne bismo ih trebali prepustiti zubu vremena. Moram priznati kako je ova vrsta gradnje po meni bila prava umjetnost. Ljudi bez ijednog razreda škole su gradili ovakve infrastrukture koje nakon 150 godina i više još uvijek dobro izgledaju, uz minimalno održavanje. U to vrijeme nije bilo betona da se odmah razumijemo ni armature. Kamen se ručno klesao i slagao.
Vezao se rudom ili glinom. Glavna alatka bio je čekić i dlijetlo. Ne znam bi li ijedan sadašnji građevinac ili inženjer prihvatio ovakav izazov gradnje? A što je jako zanimljivo još uvijek sve funkcionira. Teško se živjelo i tadašnje vlasti su zapostavljala infrastruktura putova. Najviše se gradilo u vrijeme Austro-Ugarske vlasti. Narod je mučilo svašta, a ponajprije neimaština. Za vrijeme bivšeg sustava kroz BiH se nije gradio autoput. Gradile su se tvornice, rudnici, cvjetala je teška industrija. Koja baš i nije išla na ruku prirodi. Tako i na našem području, sela Korita, cvjetalo je rudarstvo, rudnici boksita. Hvala Bogu, glede izgradnje putova, današnje vlasti su potisnuli stari sustav i počeli graditi putnu infrastrukturu i povezivati se s drugim regijama. Niču i nove trase autoputova kroz Bosnu. Gradi se i preko Hercegovine, obnavljaju se zapuštani putovi, neki se proglašavaju i regionalnim … Uglavnom radi se i napreduje. Mic po mic, nije lako, ali uspjesi su vidni. Koliko danas opazih, putem mnogih sredstava informiranja, sva mjesta po zapadnoj Hercegovini su asfaltirana, samo ovo naše čeka bolje dane. A vjerujem kako ćemo doživjeti i to svjetlo dana i kako ćemo vidjeti asfalt koji će nas povezati s Mostarom, Širokim Brijegom preko Izbična, Liskovca, Šipovca pa do Korita, a zatim preko Sutine s Posušjem. Još jednom Vas pozdravljam ovim pozdravom koje je postao i simbol ovog mjesta: Pozdrav „Sretno“!
Vezao se rudom ili glinom. Glavna alatka bio je čekić i dlijetlo. Ne znam bi li ijedan sadašnji građevinac ili inženjer prihvatio ovakav izazov gradnje? A što je jako zanimljivo još uvijek sve funkcionira. Teško se živjelo i tadašnje vlasti su zapostavljala infrastruktura putova. Najviše se gradilo u vrijeme Austro-Ugarske vlasti. Narod je mučilo svašta, a ponajprije neimaština. Za vrijeme bivšeg sustava kroz BiH se nije gradio autoput. Gradile su se tvornice, rudnici, cvjetala je teška industrija. Koja baš i nije išla na ruku prirodi. Tako i na našem području, sela Korita, cvjetalo je rudarstvo, rudnici boksita. Hvala Bogu, glede izgradnje putova, današnje vlasti su potisnuli stari sustav i počeli graditi putnu infrastrukturu i povezivati se s drugim regijama. Niču i nove trase autoputova kroz Bosnu. Gradi se i preko Hercegovine, obnavljaju se zapuštani putovi, neki se proglašavaju i regionalnim … Uglavnom radi se i napreduje. Mic po mic, nije lako, ali uspjesi su vidni. Koliko danas opazih, putem mnogih sredstava informiranja, sva mjesta po zapadnoj Hercegovini su asfaltirana, samo ovo naše čeka bolje dane. A vjerujem kako ćemo doživjeti i to svjetlo dana i kako ćemo vidjeti asfalt koji će nas povezati s Mostarom, Širokim Brijegom preko Izbična, Liskovca, Šipovca pa do Korita, a zatim preko Sutine s Posušjem. Još jednom Vas pozdravljam ovim pozdravom koje je postao i simbol ovog mjesta: Pozdrav „Sretno“!Autor Objave mmportal.net
