O veličini ovog nogometaša najbolje svjedoči to što je uvršten u najbolju svjetsku jedanaestoricu 1960. godine sa igračima kao Pele, Di Stefano, Puskas, Gento i dr. Nogometni zaljubljenici znaju težinu planetarnih zvijezda koje su harale planetarno popularnom nogometnom igrom 60-ih godina.
A s njima je po prvi puta bio i jedan Hrvat – veliki domoljub i čovjek Ante Žanetić.
Taj rođeni Korčulanin i legendarni igrač Hajduka odigrao je razdoblju 1955-1960. čak 250 utakmica za „splitske bile“ i dao 41 gol, dok je za reprezentaciju bivše zemlje (dok nije emgrirao jer su granice bile zatvorene) odigrao 15 utakmica i dao 2 gola, te osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1960. i drugo mjesto na prvenstvu Europe iste godine.
Sam Žanetić je u intervjuu Jošku Čelanu izjavio: „Negdje 1958. splitski orjunaši doveli su za trenera Hajduka velikosrbina Milovana Ćirića. Alfa i omega splitske Orjune tada je bio Miljenko Smoje, kojeg se svakog dana moglo vidjeti u hotelu Bellevue, kako pije „kafu“ sam s Ćirićem. Ćirić je u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih”.
Otac i cijela obitelj bili su mu članovi HSS-a, i premda nepovezani s prethodnim ustaškim režimom, to je bilo dovoljno da mu se uskrati stipendija.
Žanetić to nije mogao mirno gledati i otvoreno je govorio igračima Hajduka u svlačionici o tome da Hrvati ne smiju protiv Hrvata, a osobito na nagovor trenera koji je došao iz Beograda u Hajduk. 
U ta olovna vremena, kada su hrvatski klubovi Hajduk i Dinamo bili sudačkim i političkim smicalicama gurani u drugi plan u korist beogradskih klubova Partizana i Crvene Zvezde, bio je to veliki grijeh. Iako je bio planetarno popularan i omiljen u svijetu i domovini, Ante Žanetić je zbog svog hrvatstva bio pretučen na splitskoj rivi uslijed bijela dana. Od tada mu je život u Splitu postao pakao, te je bio pretučen još dva puta.
Tvrd i nepokolebljiv, poput svih domoljuba hrvatskog juga, odlučio je pobjeći iz Jugoslavije, koja je tada imala zabranu odlaska svojih građana iz zemlje. Godine 1961. iskoristio je gostovanje Hajduka u Njemačkoj i pobjegao, te se 1967. smjestio u Australiji gdje je i umro
Uredio :Viktor DŽevlan Ljubuški
