Gledam vijest da je Republika Hrvatska preuzela od Slovenije posmrtne ostatke 500 žrtava komunističko-jugoslavenskog “oslobođenja” hrvatskog naroda od “fašizma” u svibnju i lipnju 1945.
Ako nekome ta činjenica potvrđuje oslobođenje, ako državnim politikama ta činjenica, taj čin same države nije crvena crta za potpuni zaokret politika i odbacivanje konumizma pod antifašističkom krinkom, ako Hrvatska u tišini isprati kolonu posmrtnih vozila, onda to što država radi nije politika pijeteta, to je prigodničarsko parazitiranje na tragediji svoga naroda s ciljem da neupitne istine i činjenice spriječi pretvoriti u državnu politiku sjećanja i stup nacionalnog identiteta.
Ne pamtim da je Vlada samu sebe dovela u kontradiktorniju poziciju. Godinama svjedočimo najvišim državnim počastima žrtvama “fašizma”, žrtvama “genocida” bez jednoga jedinoga posmrtnog ostatka s rigidnom zabranom istraživanja, svjedočimo odavanju državne počasti brojkama i ideologiziranim antihrvatskim narativima kojima su potpuno zanemarene stvarne žrtve, a ovdje smo suočeni sa stvarnom kolonom s ostacima pobijene hrvatske mladosti.
Cinizam je da su brojke i narativi komunističko-jugoslavenskog naslijeđa stvarna državna dominantna politika, a ove kolone žrtava prigodničarski akt usprkos toga što službeno oslobođenje predstavljaju ropstvom i masovnim zločinom protiv hrvatskog naroda.
To je totalna moralna perverzija i razorna činjenica u samome srcu državnog poretka.
S jedne strane čin poštovanja i nacionalne samosvijesti, s druge strane potpuna negacija u vidu realnih politika kojima se afirmira antifašizam.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li tu posmrtnu povorku u petak ispratiti zvona katoličkih crkava i katedrala, hoće li državna vlast pozvati hrvatski narod na da zastane u tišini zvuka zvonjave i isprati u vječni mir pobijenu mladost?
To će biti znak prepoznavanja stvarnog cilja te kolone iz Slovenije.
