“Nadalje, ako je već pad NDH i pobjeda Titovih armija s komunističkim konceptom Jugoslavije zaista logički i politički održiv izraz slobode hrvatskog naroda, ako je to stvarni povijesni temelj današnjega državnoga poretka i današnje države, nameće se pitanje svrhe, smisla, ali i naravi nacionalne politike i nacionalne izborne volje 1990. godine, te prirode rata koji su hrvatska država i hrvatski narod vodili od 1991. do 1995. godine i operacije Oluja u Hrvatskoj, te u operacijama u BiH. Proglašavanje “pobjede” i “stečevina pobjede u Drugom svjetskom ratu” s tada uspostavljenim poretkom u Europi, temeljom današnje Hrvatske, zatim to proglašavati demokratskom baštinom i europejstvom, doslovno i neobranjivo znači potpunu negaciju uspostave današnje države i njenoga ustavnog karaktera, ali i posredni pristanak na srpsku matricu, da je Srbija od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i u BiH branila srpski narod od fašizma i ustaške agresije, da je Milošević branio uspostavljeni europski poredak, „demokraciju“ i „slobodu“ postignutu pobjedom 1945., što znači da je tada obnovljena država, zapravo druga NDH, istog „fašističkog“ karaktera, pa je uz ostalo bilo nužno i u Hrvatskoj osnovati antifašistički pokret, kad već Srbija i tadašnja Jugoslavija nisu uspjeli poraziti „hrvatski fašizam“, za trajnu političku borbu protiv fašističke naravi nove države i naroda.”
