Hercegovačko planinsko cvijeće! Sabljice kako ih u narodu zovu, proljetni ukras sela. Zbog njihove izdržljivosti baš kako i sam hercegovački narod, često su se sadile po suhozidima, grobljima, oko putova. Njihovo plavetnilo i ljepota zanosila bi putnike, prolaznike. Ne tako davno naše stare majke bi ih brale i uređivale grobove naših pokojnika za blagoslov polja. Sve je bilo tako jednostavno, skromno i lijepo. Danas je drugačije. Puno modernije i skuplje cvijeće zamijenilo je sabljice – perunike. Kao da se nadmećemo tko će donijeti veće i skuplje aranžmane
. Duša nam ipak osta poluprazna! Promatram, šuma preuzela naše proplanke i perivoje. Nema blaga da ju čisti i održava. Nekada su tuda djeca preskakivala kamenje i brala čepljik. Čepljik ili volovski rep, negdje kao čepljez, zeljasta je biljka s mesnatim korijenom. Njen list se brao u arare te bio u proljeće glavna hrana za uzgoj svinja. Sijeckao bi se i kuhao. Dodavalo bi se još brašna, sirutke, kukuruza …. Čepljik je danas zaštićena biljka.
Prkosi surovom i hladnom vremenu, bez dječje graje, kao i straha da će netko uništiti njegovu ljepotu! Korijen se u jesen kopao te se pekao kao krumpir, jer obiluje škrobom, sadrži nešto šećera i vitamina C. Neki ljudi u nedostatku žitarica bi ga sušili te mljeli kao brašno. Sve u svemu velika razlika nekada i sada! Nekada je malo bilo puno, a toplina oko srca se osjećala kod svih. Danas puno je malo! Imamo komfor, lijepe stanove, bijesne auzomobile, trpezu punu, a čeljadi slabo! E sad što je komfor? Možda i nije bijesan automobil, prostrana kuća, stol pun bez čeljadi! Možda je komfor mirna duša!
