Nepodudarnost lunarne i solarne godine, po kojoj brojimo dane u godini, dovodi do toga da datum Uskrsa znatno oscilira.
Prema katoličkom je vjerovanju Isus je uskrsnuo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe, svetkovine sjećanja na izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva prije 3500 godina. Pasha se slavila 14. nisana, odnosno četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca, koji odgovara našem kasnom ožujku i ranom travnju. To je dan prvog proljetnog punog mjeseca, kaže magistra katehetike i profesorica vjeronauka Antonija Radović, pišu 24sata.hr.
Dodaje kako budući da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju, očuvanjem nedjelje kao dana posvećenog Uskrsu, Crkva želi istaknuti njenu važnost za kršćane, ali i izbjeći da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom. Zato je prvi ekumenski sabor 325. u Niceji, u današnjoj sjeverozapadnoj Turskoj, odredio da se godišnja proslava Uskrsa slavi prve nedjelje poslije prvoga proljetnog punog mjeseca.
Nepodudarnost lunarne i solarne godine, po kojoj brojimo dane u godini, dovodi do toga da datum Uskrsa znatno oscilira. U lunarnome kalendaru, kakav je bio židovski, svaki mjesec započinje pojavom mladoga Mjeseca, mlađaka. Četrnaesti dan svoga ciklusa Mjesec se pojavljuje kao uštap, puni Mjesec, u fazi kad je potpuno osvijetljen Suncem, gledajući sa Zemlje.
Židovi su slavili Pashu na uštap svoga prvoga mjeseca u godini. Taj početak godine, kojim započinje novi ciklus prirode, nije bez simboličkoga značenja,govori nam diplomirani teolog Ivan Mustač.
Prvi proljetni uštap u mnogim je mediteranskim i bliskoistočnim kulturama označavao početak žetvene sezone, dakle početak novoga ciklusa prirode, čime se jasno prizivala ideja rađanja. Glavni blagdan proljeća i novoga ciklusa prirode i života vezao se za prvi proljetni uštap, a sama priprava za središnji proljetni blagdan započinjala bi postom već od pojave proljetnoga mlađaka.
Nije čudno da su narodi kojima je takvo razumijevanje proljetnoga uštapa bilo blisko nastojali svetkovinu Kristova utjelovljenja, kao i njegova “novoga rođenja” iz smrti, gledati u simboličkoj i datumskoj sprezi s tim kozmičkim ritmom. Takvom kalendarskom interpretacijom Kristov Vazam dobio je značenje stvarne obnove svijeta i čovjeka, govori Mustač.
Mitologija i religioznost, nekoć snažno oslonjene na kozmički ritam, lako su u Mjesecu prepoznale “ženski element”, neophodan za ondašnji način tumačenja nastanka i održanja svijeta. Sunce je pak bilo poimano kao “muški element”.
Stoga je različitim fazama Mjeseca pripisivan lik ženskoga božanstva. Kod Grka Demetra, a kod Rimljana Diana simbolikom su vezane za puni Mjesec.
Kao što je, prema ondašnjim zamišljanjima, pa i prema semitskome, žena stvorena iz tijela muškarca, tako i Mjesec (žena) nema svoga vlastitoga svjetla nego ga dobiva od Sunca (muški element). Primijećeno je da Mjesečev ciklus od jednoga do drugoga mlađaka traje 28 dana, u čemu se odavna nastojalo prepoznati bliskost pa i uvjetovanost prirodnoga ciklus kod žene. Sve je to pružilo idejni okvir u kojem će se uz prvi proljetni puni Mjesec vezati ideja rađanja, objasnio je Mustač.
(www.jabuka.tv)
