Dok ovo pišem napredni istraživački novinari još uvijek nisu uspjeli stranački locirati profesoricu Alemku Markotić, koja je u posljednjih mjesec i pol bitke s korona-epidemijom postala zaštitno lice kompetencije i stručnosti.
Nakon što su ga locirali, šef državnog zavoda za javno zdravstvo dr. Krunoslav Capak naposljetku je nevoljko priznao da je član HDZ-a. Koprcao se u početku malo, kao to je privatna stvar. Nećeš ti privatne stvari?! Među drugovima nema privatnih stvari, a kamoli da privatna stvar bude članstvo u jednoj političkoj organizaciji.
Šefica hitne zdravstvene službe dr. Maja Grba Bujević odmah je priznala. Čim su je locirali. I još je, tipično ženski, u emotivnom odgovoru istražiteljima otkrila više nego što su je pitali. Da je uza sve što je u životu učinila na stručnom i profesionalnom planu – a toga zbilja u posljednjem desetljeću hrvatske hitne službe nije bilo malo – ne samo članica, već i ponosna članica HDZ-a.
No profesorica Markotić još uvijek je stranačka enigma. Nakon što je u dva mjeseca hrvatske bitke protiv korona-epidemije i svakodnevne javne komunikacije o tome, postala osoba kojoj se najviše vjeruje, koja se istodobno uspjela sa svojim timom uključiti u svjetski vrh za istraživanje koronavirusa, i uza sve to se još uvijek (čisto fizički) drži na nogama, sada bi prof. Markotić trebala ispovjediti je li možda – stranački pripadna.
Dok joj se u početku, dok je epidemija bila otvorena knjiga, a rezultat krajnje neizvjestan, još i moglo oprostiti što je javno priznala da vjeruje u Boga, sada u završnici (barem prve faze), kada su odjednom svi pametni, nastoji je se diskreditirati – kao članicu HDZ-a. Taj joj krimen doduše još nije dokumentiran, ali su napredni istraživači otkrili da je u izbornoj kampanji podržala bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.
Pa može li nacionalnu strategiju bitke protiv koronavirusa definirati netko tko je podržao bivšu predsjedničku kandidatkinju HDZ-a, koja kao što se pokazalo, baš i nije bila istinski njihova? Čak i ako ima sve stručne, profesionalne i ljudske kvalitete? Čak i ako ima izvrsne rezultate? Napredni istraživači sugeriraju da je odgovor negativan.
Nacionalni heroji
Ovo pišem trideset godina nakon što su u Hrvatskoj održa(va)ni prvi višestranački izbori i to nakon 45 godina jugoslavenskog komunističkog sustava – od 22. travnja do 7. svibnja 1990. u dva kruga, za tri saborska vijeća…
Čak i tada, na izlazu iz komunističkog jednostranačja, bilo je nepojmljivo da se nečija profesionalna vjerodostojnost, i još k tome u području zdravstva i medicine, dovodi u pitanje zato što je netko član neke političke stranke. Možda zato što su se jedni, oni koji su dolazili izvan partijskog sustava, optimistično nadali da s izlaskom iz jednopartijskog režima političko opredjeljenje ili stranačka pripadnost zaista postaju osobno pravo i osobni izbor svakog pojedinca. A drugi, oni koji su bili dio sustava, iz pragmatičnih razloga nisu željeli priznati da se s time nikada neće pomiriti. U međuvremenu, ovi drugi su preuzeli sustav i danas diktiraju pravila.
I trideset godina poslije, evo nas tu – u višestranačkoj jednopartijskoj državi. U državi u kojoj je normalno da se pozicije unutar državnih i javnih službi stječu temeljem stranačkih legitimacija (sve ostalo su izuzeci), u kojoj se na isti način dobivaju poslovi s državom, u kojoj je snalaženje u tom klijentelističkom modelu postalo mjerilo osobne uspješnosti.
I što je više međustranačke suradnje na političkoj razini, čime se navodno pokazuje politička širina, to je jače politički (stranački) uvjetovana svaka upravljačka pozicija u državnim i javnim službama i poduzećima. Jednostavno, ista mjesta treba raspodijeliti na više stranaka. U takvom sustavu podrazumijeva se da je i pozicija vratara u ministarstvu ili u bolnici uvjetovana stranačkom iskaznicom ili barem preporukom. Nebitno je da li taj znade čuvati vrata.
A onda se u izvanrednim okolnostima epidemije dogodio fenomen. Na vodećim pozicijama institucija ključnih za upravljanje epidemijom našli su se i javnosti predstavili ljudi iznimnih stručnih i profesionalnih kvaliteta. I zahvaljujući sebi i okolnostima, postali su nacionalni heroji.
Ali pravila postojećeg višestranačkog jednopartijskog sustava kažu da svaki uspjeh treba politički definirati, politički podijeliti. Čiji su oni? Lijeva ih oporba zato u predizbornom tonu nastoji prikazati i diskreditirati kao HDZ-ovce. Drugu stranu iste medalje pokazuje novi potpredsjednik HDZ-a Ivan Anušić kada se hvali kako očito HDZ ima bolje doktore od SDP-a. Oni su njegovi doktori?!
Pitanje za društvo (pa i za stranke) koje žele iskoristiti korona-krizu za neki novi razvoj bilo bi: kako preslikati sintezu stručnosti, profesionalnosti i dobrog političkog upravljanja s Nacionalnog stožera za korona-epidemiju na cijeli državni i društveni sustav. Dakle pitanje ne bi bilo: je li Alemka Markotić članica neke stranke. Već, kako to da sa svojim kvalifikacijama dosad nije uspjela postati profesorica na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.
I vidi opet fenomena, njezinu su predavačku kompetenciju prepoznali – Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu i Medicinski fakultet u “crvenoj” Rijeci.
Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr
